Kako to rade veliki, slavni i uspješni

Malo koji bend može se pohvaliti da je u 10 godina postojanja izdao 5 studijskih albuma, izrazito ujednačenih po kvaliteti i dovoljno uspješnih da u relativno kratkom vremenu od nepoznatog stvore respektabilan bend. Placebo možete i ne morate voljeti, možete ih smatrati i androginim čudacima sa ne baš uobičajenim seksualnim preferencijama, a neki će reći i da više pažnje poklanjaju šminkanju i odijevanju nego muzici.

Istina je vjerojatno negdje između, a ono što je činjenica jest da Placebo već godinama vrlo lukavo igra na kartu spajanja indie rock zvuka i komercijalnih pravila, pazeći pritom da ne ‘zastrani’ previše niti u jednom smjeru. No, odjeća i imidž nije jedino što čini bend jer kako onda objasniti njihovu enormnu popularnost, ali i činjenicu da o njima u superlativima govore i velike face poput Davida Bowiea, Frank Blacka ili pak Roberta Smitha, koji im uredno gostuju na albumima i koncertima.

Svaki njihov album se kumulativno nadograđivao na sljedeći, a uspjeh je dolazio malo po malo, tako da ih teret slave nije isuviše opteretio. Svoj status gradili su polako i strpljivo, bez afera i skandala iz privatnog života kojih nisu ostali lišeni njihovi britanski kolege kao što su npr. braća Gallagher ili pak The Libertines.

A nije za zanemariti niti podatak da je, osim kratke faze na početku postojanja benda kada je umjesto Stevea Hewitta za bubnjevima bio Robert Schultzberg, postava Molko-Hewitt-Olson ostala nepromijenjena tijekom svih ovih godina postojanja. Rasprodana Wembley Arena u studenom 2004. bila je kruna njihovog dosadašnjeg uspjeha i vjerojatno najbolji dokaz da ne moraju više sumnjati u svoj status velikog benda.

Novi album “Meds” donosi trinaest pjesama po zvuku najbližih onima na “Without You I’m Nothing” i sa krajnje jednostavnim glazbenim rješenjima (gitara, bas, bubanj i klavir), a među njima se krije barem pet potencijalnih hitova.

Prvi – “Song To Say Goodbye“, o osviještavanju prijatelja koji su učinili neke krive izbore u životu (“Now I’m trying to wake you up/To pull you from the liquid sky/Coz if I don’t we’ll both end up/With just your song to say goodbye“) ste vjerojatno svi već čuli, no ona možda ponajmanje dočarava cjelokupnu atmosferu ovog albuma.

To puno bolje čini uvodna “Meds” na kojoj gostuje i Allison ‘VV’ Mosshart iz garage rock benda The Kills, a koja je onako tipično Placebovska pjesma s lako pamtljivim refrenom “Baby…did you forget to take your meds?“. “Drag” govori o vječitom problemu svih ljudskih bića, a to je fascinacija nekim drugim, odn. onima za koje smatramo da su u nečemu ‘bolji’ od nas (“You got A’s on your algebra tests/I failed and they kept me behind/I just gotta get off my chest/That I think you’re divine/You’re always ahead of the rest/While I drag behind“) i ako su vam se svidjele “Special K” i “Slave To The Wage” svidjet će vam se i ova. “Because I Want You” već je najavljena za sljedeći singl, a “Post Blue” je pak nježna ljubavna pjesma, po svojoj strukturi najsličnija “Meds”.

Na limitiranom izdanju nalazi se i DVD na kojem možete pogledati live izvedbu “Twenty Years” iz Wembley Arene te gostujući nastup Roberta Smitha na istom koncertu koji se pridružio Brianu na gitari i za mikrofonom kao bi zajedno izveli “If Only Tonight We Could Sleep“, jednu od sporijih i mračnijih The Cure stvari sa albuma “Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me”.

Osim što je neprijeporno da je utjecaj The Cure na Briana Molka bio i ostao ogorman, Molko je od Roberta Smitha preuzeo i dozu darkerske estetike u koju spada i šminkanje za stage, no srećom ne i tapiranje kose. Zatim još možete čuti ali ne i vidjeti “Long Division“, pjesmu koju ponekad izvode uživo ali koja se ne nalazi ni na jednom studijskom albumu kao i demo “In The Cold Light Of Morning“.

Kratak dokumentarac pod nazivom “The Death Of Nancy Boy” donosi razgovore s članovima benda koji se svi odreda slažu da su sazreli kao glazbenici te da više ne moraju impresionirati svijet, a usput i priznaju da su to svjesno radili načinom na koji su se odijevali, ponašali i komunicirali s medijima.

Stoga je “The Death Of Nancy Boy” simbolična naznaka raskida s nečim što je bilo prije, svojevrsna katarza kroz ubijanje onog po čemu si najviše poznat. A je li im to zaista i uspjelo, prosudite sami.