Kako je ovo nekada bio dobar bend

“Mother Earth”, drugi album ovog benda, objavljen 2000. godine, bio je vrhunski nizozemski odgovor na Nightwish. Taj je album bio jedno od najboljih ostvarenja melodičnog sympho gothic metala i apsolutno se po kvaliteti mogao mjeriti s, recimo, “Wishmaster”, a pjesme “Mother Earth” i “Ice Queen” postale su vrlo utjecajne i rado slušane.

Takav je razvoj situacije nepobitno utjecao na daljnju karijeru ovog benda, a kontinuirano rastuća popularnost postala je prevelika da bi ih ‘mali’ DSFA Records više mogao pratiti pa je ubrzo promijenjen izdavač. A kako se radi o kući koja ima određene zahtjeve i više je usmjerena komercijali (Gun/BMG), bilo je jasno da će WT morati nešto žrtvovati ne bi li opstao u beskompromisnoj komercijalnoj borbi za preživljavanje.

A žrtvovao je neke svoje početne svjetonazore pa je tako je treći album “The Silent Force” bio jedno loše djelo, prepuno lutanja između starog stila, popa, rocka i još koječega, a sve valjda u želji podilaženja široj publici. I svrsi prodaje što većeg broja kopija albuma, u čemu je, da i to kažemo, dobrim dijelom i uspio.

Novi, četvrti po redu album, “The Heart of Everything“, drugačiji je od svih prethodnih, nikako ne bolji, i na određen bi ga način mogli podijeliti na dva dijela.

Prvi je onaj ‘evanescenceovski’, komercijalni gothic pop nu rock (?!), s dosta prozirnim, predvidljivim i jednostavnim melosom, i on se proteže većim dijelom kroz prvu polovicu pjesama na albumu. Tu se dosta gubilo na snazi, pjevanje je često na razini popa, s tek pokojom jačom gitarom, a stvar izvlači tek kontinuirani simfonijski touch.

Drugi je pak dio uočljiv u nastavku, u drugoj polovici albuma, odnosno pjesama, i u njemu ima jako puno orkestralija, više nego ikada, nešto je žešći, puno kompleksniji, a u dijelovima, poglavito onim vokalnim, podsjeća na vremena kada je u muzici Within Temptationa bilo dosta mjesta za gothic rock i metal. A i općenito je bila puno inteligentnija i zanimljivija.

Najuočljivija poveznica između Within Temptation i Evanescence krije se u pjesmi “What Have You Done“, a vokalna suradnja Sharon i Keith Caputa (Life of Agony) neodoljivo podsjeća na onu Amy i Paula McCoya iz “Bring Me to Life”. Užas. Pop pjevanje i nedorečeni smisao i naslovnu pjesmu “The Heart of Everything” gura prema komercijalnijem usmjerenju.

Stvari na ovom albumu kreću nabolje tek od šeste pjesme, “Hand of Sorrow“, koja ima jako puno simfonijskih dijelova, za čije su aranžmane, i to ne samo one u ovom naslovu, angažirani gostujući muzičari, snimani su u Češkoj, a odsvirala ih je Praška filharmonija pod ravnanjem Richarda Heina.

To je, mislim na simfonije, daleko najbolji segment ovog albuma pa je logično da se spomenu neki od njegovih glavnih protagonista. A od pjesmama iz prvog, dosta lošijeg dijela, najviše ih ima, kao i zborskog pjevanja, u “Our Solemn Hour“, srednjeritmičnom gothic rock naslovu.

Meni najbolja stvar na albumu je balada “All I Need“, s jakim sopranističkim izražavanjem, puno orkestralija, gudačkih dionica, ali i snažnijih udaraca po gitari i bubnjevima. Iako ima par dobrih pjesama i bogatiji je simfonijama, sa šarolikijim spektrom instrumenata, ovaj album procjenjujem boljim tek od “The Silent Force”, daleko od spomenutog “Mother Earth”, kao i debija “Enter”.

I mislim da je s njime WT nastavio gubiti podršku u redovima upravo onih koji su možda i najzaslužniji za to što mu se popularnost tako digla posljednjih pet-šest godina. Moguće da će put kojim je bend krenuo mnogima odgovarati i reći će da je on nastavak evolucijskog procesa.

Meni, koji izuzetno poštujem svaku muzičku progresiju i dapače, čak je i tražim, nije baš po volji. Jer, prostora za nju ovdje ima, no ispravni put ovoga puta očito nije pronađen.

Umjesto da nastave tamo gdje su krenuli, oni su, valjda poučeni velikim uspjehom (čitaj: novcem), krenuli putem Evanescencea, kopirajući kopiju mnogih kopija, i Lacunu Coil pa postoji velika mogućnost da im se ponovi neuspjeh kakav je doživjela baš Lacuna Coil sa svojim “Karmacode“.

No, tko zna, možda se sljedećim albumom odluče na povratak u stare ‘baze’. Ipak, morat će se u tom slučaju jako potruditi, jer tamo je čelnu poziciju odavno zacementirao Nightwish, a u novije vrijeme i After Forever, Epica, Visions of Atlantis i još neki bendovi. Koji su svoj evolucijski razvoj nastavili u puno logičnijem smjeru.