Kada vaše uši čuju ovu muziku na struju…

‘Svaki crtež ili slika strastven su ekvivalent nekog primljenog osjeta’, davno je izjavio jedan veliki slikar. Glazba koju slušamo također je ekvivalent osjeta što su ga glazbenici nekad iskusili.

Može se tu raditi o različitim vrstama: narodnim, domoljubnim i protestnim stihovima nerijetko su dodavane melodije koje su svirale iz zvučnika kojima smo okruženi. No, izuzetno velik broj pjesama one su koje su muškarci napisali djevojkama koje su ostavile dubok trag na njima. Gloria, Tamara, Maria, Layla, Angie, Ines, Ivana ili Suzanne samo su neka od imena bivših ili budućih djevojaka koje su u tom trenutku pobudile inspiraciju za skladanjem. A većina od njih ima tužan ishod, jer “ljudi najviše vole tužne pjesme“, kako je jednom izjavio Leonard Cohen.1978. godine – u razdoblju u kojem je rock’n’roll ispisivao svoje najzanimljivije stranice – The Rolling Stonesi snimili su album inspiriran gotovo u cijelosti sjećanjima na djevojke. Nazvali su ga “Some Girls“. Koncert kojim je album bio promoviran iste godine u Teksasu zabilježen je te je ovih dana prvi put doživio svoju kinoprojekciju.Zanimljiva je stvar objavljivanje davno arhiviranog materijala. Glavni akteri – Jagger, Richards, Wood, Wyman i Watts – na ovaj materijal zasigurno gledaju kao na listanje davno spremljenog fotoalbuma. Prikazuje ih kakvi su nekad bili – zaustavljeni u vremenu, Stonesi su ovdje na vrhuncu snage. Šibaju kao vlak kojem su popustile kočnice, glazba klizi glatko kao Jack Daniels niz grlo. Ako bolje pogledamo, na klavijaturama ćemo uočiti Iana Stewarta, tzv. šestog Stonesa. Onda nam postaje jasno da je ekipa na pozornici vrlo opasna.

Mi ostali koji nismo na snimci sa zadovoljstvom putujemo kroz vrijeme, te gledamo i slušamo kako je to izgledalo davne 1978. Radili smo to mnogo puta dosad, primjerice s “Arhivima” Neila Younga ili s nedavno objavljenim Springsteenovim snimkama “The Promise” sa sessiona albuma “Darkness On The Edge of Town”. Slušamo umjetnike kakvi su nekad bili i kakvi više nisu.

Ovaj dokument vremena doista je impresivan. Pozornica je oskudna, a svirka nemilosrdna. Počinju žestoko i, kako se kaže, ‘ne uzimaju taoce’. Redaju se dobro poznati hitovi “Honky Tonk Women“, “Tumbling Dice“, te pjesme s tada aktualnog albuma: “Miss You“, “Just My Imagination (Running Away With Me)“, “Faraway Eyes“, “Beast Of Burden“…

Jedna od svrha svake velike umjetnosti jest da publici pomogne izraziti osjećaje. Stonesi – veliki kakvi jesu – su to ovdje uspjeli. Svatko tko je prošao ljubavni brodolom, čeznuo za nekim ili bio povrijeđen, ovdje će se prepoznati. Bol je uzdignuta na razinu umjetnosti. Kad se set-listi još pridoda izvedba poznatog lamenta “Love in Vain” Roberta Johnsona, stvar je potpuna. Izvedba pjesme tako je dobra da na kraju pred svojim očima doslovno vidimo onaj jebeni vlak kako napušta stanicu. Izvedba je bolja od one na albumu “Stripped”, ako je moguće da išta bude bolje od toga.

Na izvedbi “When the Whip Comes Down” Jagger se prihvaća električne gitare, što me podsjetilo na jedan davni intervju s Keithom Richardsom:
– Gospodine Richards, kako Vam se sviđa Mickovo sviranje električne gitare?
– Prilično je dobar na akustičnoj.
– Ali, kako Vam se sviđa njegovo sviranje električne?
– Rekao sam vam, prilično je dobar na akustičnoj.

Dok se koncert približavao kraju, u jednom trenutku čujemo i samokritičnu Jaggerovu stranu. “Ispričavamo se ako loše zvučimo, ali cijelu prošlu noć smo ševili” ispričao se frontmen, te pojurio zalijevati publiku vjedrima vode. Navodno, isto je radio i u zagrebačkom Domu sportova kad su prvi put nastupili u metropoli. Za sve one koji nisu bili u mogućnosti tada biti na njihovom koncertu, ovo je vrlo dobra kompenzacija.