Kada se je jelo samo jedno jelo…

Svaka istinska veličina donosi sa sobom određenu kontroverzu; ni najznačajniji jazzeri nisu iznimka. Malotko utjelovljuje ovo pravilo tako zorno kao John Coltrane, o čijem su opusu ispisani komentari koji variraju od apoteoza do usporedbi s Hitlerom (!).

Count Basie možda nije izazivao toliko gnjeva i osuda, što je i razumljivo obzirom da se nikada nije bavio ozbiljnim ikonoklazmom kao Coltrane, ali ni njega nisu zaobišle otrovne strelice – prije svega ta da nikada nije bio uistinu značajni jazz kompozitor, kao i da mu je solistička snaga bila poprilično inferiorna najvećim jazz pijanistima, zbog čega se – navodno – i odlučio posvetiti vođenju velikih sastava.

Bilo to istina ili ne, neupitno je da je malo tko bio tako istaknut bandleader u čitavoj povijesti jazza; ako se kao točka promatranja uzme big-band žanr, Basie je jedan od neupitno najvećih.
“Basie Jam” je album veoma zvučnog okteta (Ray Brown, Zoot Sims, J.J. Johnson…) koji je označio početak Basieeve suradnje s velikim bratom vrhunskog (i najskupljeg) jazz-mainstreama, producentom Normanom Granzom. Ovo je, naime, prva snimka nekog njegovog sastava službeno izdana za Granzovu Pablo etiketu (uistinu prva bio je album “Loose Walk”, na CD-u izdan tek 1992). Bio je ovo dobro promišljen potez za opasno kompromitiranog Basiea.

Nakon što je veći dio šezdesetih proveo u pokušaju da se domogne lake love, zarad čega je potpisao niz kolaboracija sa zvijezdama iz vrha show businessa, među ostalim i sa Sinatrom i Jackieem Wilsonom, bruka je konačno pukla nakon sramotno bedastog albuma “Broadway… Basie’s Way” (1966), gdje je big-band svirao obrade poznatih filmskih i teatarskih tema za osamljene domaćice.

Basie je vjerojatno bio svjestan da je prokockao većinu kredita, kao što je vjerojatno i znao da mu jedan dobar, blago progresivni album (“Afrique”, 1970.) neće biti dovoljan nakon dekade šećernih vuna koje je plasirao na vinilima. Granzovo ime bilo je baš ono što mu je trebalo, megaproducent s komercijalnom reputacijom, koji će bez problema okupiti veoma jaka imena.

Poslovno gledano, kalkulacija je štimala na drugu decimalu. No, inspiraciju se ne može ukalkulirati; a Basie se, izgleda, toliko posvetio kalkuliranju da je zaboravio na istinsku glazbu. Početak – “Doubling Blues” zvuči poletno i obećavajuće, s Countom koji se izmjenjuje na klaviru i Hammond orguljama, i dojmljivim dionicama Ray Browna. No, nakon toga ispada da oktet u pet navrata servira isti objed – blues, blues, blues, blues (i blues), sasvim jednoličan, bluzerski skuliran, tipičan i neuzbudljiv, kojeg možete kusati unedogled.

Možda se može istaknuti tek “Red Bank Blues“, stari Basieev ‘Top-10’-hit iz 1945., gdje ekipa pokazuje mrvu entuzijazma više. Ostalo ćete odslušati i za dva sata nećete ni znali što ste ono zadnje uopće stavili u player.