Oda radosti

Revolucija kompakt-diskova donijela je ogromne prednosti za audiofile i kolekcionare, a jedna od njih svakako je i mogućnost da na jednom mediju arhivirate zvuk za koji su vam prije trebale dvije ploče.

Osim praktičnosti, ova odlika CD-a dala je izdavačkim kućama prostor da prijašnja izdanja – često nemilosrdno kraćena i uređivana od strane producenata koji su ih morali stisnuti na vinile kako su znali i mogli – ponovno otisnu u izvornom obliku, dodajući pritom i neobjavljene skladbe s istih sessiona ili koncerata.

Sve ovo, dakako, već i tigraste papigice na grani znaju. No ovakav uvod bio je potreban utoliko što je CD-izdanje “Basie at Birdland” upravo arhetipsko utjelovljenje svih navedenih vrlina. Naime, izdanje ploče iz 1962. godine sadržavalo je (tek) devet skladbi s koncerata održanih 27. i 28. lipnja 1961. u legendarnom njujorškom klubu, od kojih su neke bile poprilično neobazrivo isječene i ‘polijepljene’ zbrda-zdola kako bi stale na vinil. Sada smo, međutim, konačno dobili priliku poslušati dostojno pripremljene i sortirane snimke koncerata.

U pitanju je gotovo dvostruka količina materijala – čak 17 skladbi iz dviju večeri, svaka u svom izvornom obliku (na prvotnom izdanju skladbama “Blues Backstage“, “Good Time Blues” i prvoj izvedbi “Segue in C” manjkao je Basiev klavirski improvizacijski intro kojim je određivao tempo izvedbe), pri čemu ćete naći i dodatnu izvedbu briljantnih “Segue in C” te “Whirly-Bird“, kao i odjavno čitanje legendarne Basieve teme “One O’Clock Jump” koju je bend na koncertima koristio kao intermezzo.

Sam koncert je pak jedan od najboljih svirki Count Basie Big Banda uopće – o tom nema nikakve sumnje. Već su uvodni “Little Pony” s iznimnim solom saksofonista Franka Fostera i “Basie” čisti in medias res: čitav sastav vozi sto na sat u žestokom bop-swingu i zvuči kao vrhunski podešeni (sportski) sat. Uopće nije vidljivo da su te godine trojica bitnih solista napustila bend, dapače. Prije će biti da je iz ove snimke vidljivo kako su se novi članovi sastava briljantno uklopili u novu sredinu.

Sastav funkcionira uistinu izvanredno. Svi prijelazi i upadi točni su u milisekundu, a uigranost zapanjuje – poslušajte samo frenetični “Blee Bop Blues” u kojem bend sjajno reagira na sve solističke zaokrete. Energija solista, s vrhunskom dinamičnom podrškom bubnjara Sonny Paynea, snažna je, vedra i nadasve kreativna (“Whirly-Bird” s nevjerojatnim scat-singing solom Jona Hendricksa); sastav, međutim, tijekom večeri donosi i nekoliko prelijepih blues – komada poput (obje izvedbe) iznimno duhovite “Segue in C” s urnebesnim duhovitim solažama trombonista Quentina Jacksona, ili “Easin’ It“, u kojem je solist čitava trubačka sekcija, s iznimno mnogo duha i mjere koji u punoj mjeri pokazuju veličinu Basievog glazbenog vodstva.

Basie sâm pak solira tek u jednoj izvedbi, ‘fjakastom’ bluesu “I Needs to Be Bee’d With” Quincy Jonesa, u kojem Jackson odnosi prvu nagradu za humorno korištenje sordine.
A tu je i konačno razrješenje misterija oko naziva jedne od poznatijih skladbi sastava – na ploči iz ’61. kompozicija “Basie” bila je greškom nazvana “Discommotion“, što je među fanovima često izazivalo zabunu. Ovaj prijepor otklanja upravo disk pred vama, budući da se na njemu nalaze izvedbe obaju skladbi – još jedan argument u prilog pedantno priređenih reizdanja.

No od svega toga najbitnija je svirka. Čak i kada kvaliteta zvuka ne bi bila na ovako vrhunskoj razini, a disk sasvim perfekcionistički posložen, još uvijek bi se radilo o jednoj od najuzbudljivijih snimki što ih je Count uopće napravio. Radost melodijske improvizacije izvire iz svake sekunde svirke, i uistinu je riječ o nezaobilaznom ostvarenju za sve one koji se imalo zanimaju za swing i blues.

Basie možda jest snimio jednako dobrih ploča, ali na malo kojoj zvuči ovako poletno i nasmijano.