Kad videospot pojede bend – OK Go

OK Go su bend koji su sa nama već jedno duže vrijeme, bend su kojeg znamo po urnebesnim spotovima gdje pomiču granice video stvaralaštva… Koliko to zapravo ima veze sa samom muzikom koju sviraju?

Dečki su se izbrendirali kao vrlo originalni autori spotova što u konačnici rezultira vrlo gledanim videouratcima na YouTubeu, ali vjerujem da dobar dio gledatelja gleda samu radnju, a uopće više ne sluša ono što im OK Go imaju za ponuditi jer generalno su to vrlo prosječne pjesme kakvih danas ima na pretek, kao da je u glavama benda bitniji spot i više vremena potroše na ideju za novi spot od samog stvaranja novih pjesama.

Sve je to počelo još davno, prije desetak godina kada su prvim spotovima zagolicali maštu svojim idejama, ponajprije plesom, pa je svaki novi spot imao nešto novo. Kada sad ovako napamet rezimiram njihovu glazbenu karijeru, najviše pamtim skladbu “No Sign of Life” (koja čak i nije dobila spot) i neke instant hitiće kao što su “A Million Ways” ili “Here It Goes Again” (sve pjesme s najuspješnijeg njihovog albuma “Oh No”), dok ostalo sam zaboravio odmah nakon slušanja. Vjerujem da nisam jedini u tome.Nakon novog albuma, jasno je da smjer benda je i dalje jednak. Skladbe su bazirane na pomalo eksperimentalom indie rocku pomiješanim sa synthpopom, nedovoljno izraženih pjesama i cijelog niza nedovoljno izražajnog materijala koji se lakoćom zaboravlja. Naravno, imat će i tu pokoji hitić koji će se pamtiti par tjedana poput “The Writing’s on the Wall“, ali s tom pjesmom, odnosno spotom, najviše reklame im je napravio Apple.

Ovom zgodom su uzeli top indie producente, Davea Fridmanna i Tonya Hoffera koji su zanatski napravili album kako je bendu odgovaralo. Fridmannovo djelo se jako dobro osjeća, ima karakterističan rukopis koji se lijepo uklapa s glazbom OK Go-a, ali nažalost nije niti to pretjerano pomoglo da pjesme dobe na težini.

Već uvodna “Upside Down & Inside Out” i blijeda “Another Set of Issues” pokazuju da su OK Go bend vrlo ograničenog glazbenog znanja, pa ni različiti sintetički ritmovi ne pomažu u izdizanju pjesme do nekih zanimljivih rješenja koja bi mogla povući rulju do masovne histerije.

Kako album odmiče, dobivamo sve gore stvari, poput “Turn Up the Radio” koja zvuči kao neki komercijalni hit pojačan uzaludno debelim slojem synthova samo zato što su oni ponovno u modi. “Obsession” se djelomično referira na Alt-J i Princea, ali ovakva američka verija s power-pop štihom nema baš nekog zanimljivog momenta.

Što se više bliži kraj, slušateljska agonija se samo nastavlja jer bend sve više pokušava ući u teritorij uvrnutih ritmova pomiješanih s jakom dozom sintetičkih zvukova. Nažalost, to zvuči vrlo kaotično, da ne kažem loše. Sve popularniji su bendovi s takvim načinom razmišljanja, ali OK Go je bio najbolji dok je radio power-pop skladbe, dok danas bježe od tog radeći neuspjele eksperimente. Zašto? Jer su uspjeli napraviti dobru foru u ‘onom spotu s autom u pustinji’, pa sad misle da je to bilo radi raznih čudnih udaraljki koje su tamo koristili.

Kada još k tome ubacimo brojne blijede i jeftine disco komade poput “I Won’t Let You Down”, postaje potpuno jasno da više niti s plesnim komadima ne uspijevaju činiti ništa posebno. U cijeloj priči da nije pjesme “The Writing’s on the Wall” i sasvim solidne coldplayevske “The One Moment“, album bi bio potpuno beznačajan (nije da im ove skladbe išta pretjerano pomažu u tome).

Budući da su im posljednji spotovi “Needing/Getting” i “The Writing’s on the Wall” stvarno genijalni (ponavljam, ideje krade čak i Apple), zanimljivo će biti pratiti kako će se nastaviti taj niz s novim spotovima jer glazba je tu stvarno u drugom, ako ne i u još manjem planu. Teško se mogu nadmašiti, ali ipak uspijevaju, pa da nam je i to za vidjeti kad čuti baš i nemamo što previše…