Jebeš groove, buraz!

Po deveti put u životu treba započeti nešto što je obilježio djed metal scene – Max Cavalera. Neumorni i neuredni bradonja apsolutno svaku sekundu svog života podredio je albumima, turnejama, gostovanjima, intervjuima i svemu što okružuje nemilosrdni muzički biznis.

Tako je ove godine već izbacio Killer Be Killed, odličan projekt s ekipom iz Mastodona, Dillinger Escape Plana i The Mars Volte, prošle je izbacio zadnji Soulfly (i već najavio sljedeći, zar ste sumnjali?!), a prije tri zadnje izdanje svog bratskog benda s Igorom (ili Iggorom, kako mu se zadnje vrijeme voli tipkati).

Cavalera Conspiracy vjerojatno je idealan projekt za obojicu. Što god radili u životu, a bez da ih itko na to tjera, dovoljno je da nabacaju pokoji riff, odvrte brutalne bubnjeve i eto materijala za novi album nečega što nosi nepogrešivu etiketu – Cavalera.Max podosta dobro prati sve metalne trendove, pa je nakon nu-metal vremena i groovea, zadnje vrijeme podosta hrabar s bilo kakvom razinom žestine koju može smisliti. Death metal fore više nisu strane ni najmelodičnijim izdancima gitarističkih žanrova, a da se vrate još bliže brutalnim počecima svojeg Sepulturastog puta, odlučili su reći “Jebeš groove!” (tako se navodno trebao i zvati album) i zaploviti po najbržim grind i thrash vodama.

“Pandemonium” je vjerojatno nešto najžešće od svega što su njih dvojica snimili od kada su odvojeni, a Nate Newton (basist iz Converge) i nezaobilazni Maxov ljubimac i virtuoz bez kojeg bi Maxove gitare zvučale nakaradno – Marc Rizzo, samo su dodatak priči koja je stvorila novih 12 pjesama i 50 minuta brutalnog metala. Uz svu kvalitetu koju je teško previdjeti, ipak ovdje ima nekih 20-ak minuta materijala previše.

No, to definitivno nije razlog da “Banzai Kamikaze” ne bude proglašen jednim od najboljih Cavalera riffova, ili “Babylonian Pandemonium” najbrutalnijim bubnjevima koje je Igor odsvirao zadnjih oho-ho godina. No, u isto vrijeme stvari govore dobro znanu priču – brutalan riff, bolesno brzi bubnjevi, pokoji solo i onda na refrenu 4 puta ponoviti ime pjesme. I nerijetko toliko dubokim horror growlom da čovjek pomisli da možda to ni nije današnji Max. A kad smo kod toga, na “The Crucible” mu je malo vokala posudio i basist Nate i donio potrebnu dozu zanimljivosti u ovu nesagledivu hrpu svega.

Jedna od najzanimljivih i najkompletnijih je “I, Barbarian” koja je mirne duše mogla ime posuditi Schwarzeneggerovom bendu Austrian Death Machine, ali i podsjetiti na Nailbomb vremena. Pored nje može se staviti i “Cramunhao” s “Nintendo” solom na početku i povremeno komičnim idejama.

No, to je ono što ionako prati Maxa kroz cijelu karijeru. “Fake messiah, Judgment day, Eternal fire, I see the omen, I see the evil” vjerojatno svaki fan zna otpjevati bez da je uopće čuo pjesmu, a “Not Losing the Edge” mirne duše može biti dijelom bilo kojeg od zadnjih nekoliko (a vjerojatno i sljedećih nekoliko) Soulfly albuma.

Na “Porra” se vraća i onaj bizarni instrument s “Back to the Primitive”, a time i nasilno prisjećanje tribal vremena kada su zadnji put uzdrmali ama baš cijeli svijet – albumom “Roots”. No, tražiti egzotičnost u takvim elementima ionako je uvijek trebalo samo američkoj sceni. Mi u metal ionako možemo ubaciti svoje zborove, klape, tamburaše ili harmoniku.

Uopće nije čudno što nakon Killer Be Killed ovo i nije toliko nadahnuto. Ali, kada odlučiš snimiti najbrži i najbrutalniji album karijere, ni ne preostaje ti previše prostora za nešto novo, pa to nije uopće neočekivano. Pretpostavljam da će prezime Cavalera uvijek imati dovoljno prostora da u bilo kojem trenutku pogode pokoju žicu onoga što baš treba metal svijetu. I s te strane, čuti pjesmu ili dvije s ovog album je automatski široki osmjeh na zadovoljnom i jednostavnom metal licu.