Jean-Michel Jarre: Retro zvuk elektronske glazbe

Jean-Michel Jarre je francuski kompozitor, izvođač i producent, ukratko pionir elektronske glazbe. S obzirom da je ovaj gospodin napunio 70 godina i na sceni je aktivan od 1969. godine, opisivanje njegovog rada, uspjeha i diskografije bi ovaj članak pretvorilo u znanstveni rad. Bitno je spomenuti da je Jarre veliki umjetnik ne samo u području glazbe i to se u njegovom radu itekako primjeti. Iako je svirao u raznim bendovima i iskusio široki spektar glazbenog stvaralaštva, u mlađim danima je zarađivao i prodavajući vlastite slike. 

Mainstream i veliki uspjeh dogodio se 1976. godine s albumom “Oxygène” čijim su zvukom dominirale melodije. Nakon njega uslijedio je također uspješan “Équinoxe”, čiji je nastavak posljednje aktualno studijsko izdanje “Équinoxe Infinity“. Jean-Michel Jarre je i nositelj svjetskog rekorda za najveći broj gledatelja na koncertu na otvorenom ikada. Njegov nastup povodom obilježavanja dana pada Bastille 1979. godine privukao je više od milijun posjetitelja. 

Spomenuto je već da je Équinoxe Infinity nastavak izdanja objavljenog prije 40 godina. U njegovoj karijeri zanimljivih koncepata definitivno ne nedostaje. Čak je i naslovnica albuma inspirirana radom Michela Grangera na originalnom Équinoxeu. Odlično je vidjeti kako se motiv promatrača prikazao u novom izdanju s novim tehnologijama. Definitivno je vizualni koncept utjecao na cjelokupni dojam albuma jer je tako dobro prenio atmosferu kakvu ova glazba nosi. Ukratko, priča je takva da je vizual iz davne 1978. godine u današnjici odlično poslužio kao svojevrsno upozorenje na to kako nam tehnologija danas kontrolira sve aktivnosti. Zapravo me cijela vizualna priča neodoljivo podsjeća na neke “floydovske” koncepte.

Novo izdanje sastoji se od 10 pjesama – movementa/pokreta. Za početak je najbolje serviran u komadu, u jednom slušanju od početka do kraja. Za bolji doživljaj možda i u nekom meditativnom stanju. Šalu na stranu, zaista je dobro dati mu priliku i neometano iskusiti 40 minuta materijala. Iako svaka pjesma može fukncionirati zasebno, “Équinoxe Infinity” jednostavno dolazi kao cijeli paket prepun svemirskih zvukova. Odlično bi poslužio kao soundtrack za neku SF priču. Prva pjesma “The Watchers” podsjeća na uvod serije “Stranger Things”, a druga “Flying Totems” bi zbog svoje melodioznosti također mogla odraditi posao dramatičnog uvoda. “Robots Don’t Cry” ne ostavlja nikakav poseban dojam za razliku od “All That You Leave Behind”. Osim najlakše opisanih svemirskih zvukova, pjesmom dominira melankolična piano melodija, a snažan bass ritam ju savršeno upotpunjuje. 

U drugoj polovici albuma dolaze puno bolji trenuci, od plesnog synth pop optimizma u “Infinity” do zvuka gudačkog glazbala u “Don’t Look Back”. Istoimena “Équinoxe Infinity” je ujedno i najduža pjesma na albumu. Sferičnih i melodioznih 7 i pol minuta prikladno je završilo ovo mračno svemirsko putovanje.

“Équinoxe Infinity” dokaz je kako Jarre nema potrebu pratiti trendove nove scene jer je ostao dosljedan samome sebi. Jasno je kako glazbu i dalje u ovim godinama stvara zbog nje same ili bilo kojih drugih ideja za kojima se vodi u karijeri. Drži svoju kvalitetu na nivou, sigurno njome zadovoljava svoje obožavatelje, ali je i odličan primjer za nove generacije koje nisu imale priliku iskusiti ovakav žanr kada je bio na svome vrhuncu. Elektronska glazba 19. stoljeća i ona koju slušamo danas se toliko osjetno razlikuje ne samo zbog novih tehnologija. Da se razumijemo, ponovno prepuštam teškoj subjektivnosti da ocijeni ovaj album. Osim vizuala, definitivno me osvojio i nostalgičan, retro zvuk elektronske/ambijentalne glazbe. Ovaj album odličan je pokazatelj svega što Jean-Michel Jarre radi i tko je on zapravo tako da će dobro poslužiti i kao upoznavanje njegovog rada za nove potencijalne obožavatelje.