Je li nam se posrećilo?

Knopfleradosi mogu odahnuti. Ako su se pribojavali nove blamaže kao s “Kill To Get Crimson“, neće je dobiti, no jednako tako neće dobiti i album poput “Golden Heart” ili “Sailing To Philadelphia”. Ipak, “Get Lucky” najprirodniji je slijed prva dva Knopflerova albuma koji kasni najmanje pet godina.

S albumom “Get Lucky” Mark Knopfler u solo karijeri ima jednak broj albuma koliko ih je imao s grupom Dire Straits. Dvije su to posve različite karijere, jedna više, jedna manje inovativna, jedna više utječe na život od druge, jedne pjesme više osjećate ‘u prsima’ od drugih, a ovim albumom Knopfler je – ovoga puta pozitivno – pokazao kako je puno više od ‘glasa i gitare Dire Straitsa’.

Ne treba bježati od činjenice kako Mark Knopfler na posljednja tri albuma muku muči s inspiracijom. Ipak, svakim novim uratkom dokazuje koliko je napredovao kao tekstopisac, jer odavno su njegove pjesme prestale biti samo pjesme i postale povijesne crtice stvarnih događaja koje neopisivom lakoćom sažima u tek stih-dva tjerajući vas da dublje istražite ono o čemu pjeva.

Malo je izvođača koji vas mogu natjerati da nakon, primjerice, “Sailing To Philadelphia” odlučite uzeti u ruku knjigu Thomasa Pynchona koja je poslužila kao inspiracija ovoj pjesmi. Da je u srednjoškolskim mi danima Knopfler tako opjevao brojne lektire, znatno bi mi olakšao život.

Međutim, dok je s tekstualne strane sve bilo u redu, s one je glazbene apsolutno sve zapinjalo. Glazba je postajala sve više teret koji je gušio i ono malo pozitivnog što se moglo pronaći. Svakim novim albumom bio je sve dalje od bivšeg Dire Straits zvuka, što starim fanovima neopravdano smeta, no osnovni je problem posve drugačije prirode.

Izuzev “Golden Heart” i “Sailing To Philadelphia” koji se donekle prirodno naslanjaju na albume Dire Straitsa, za ove ostale Knopfler jednostavno nije uložio jednako žara i energije kao za bilo koji album bivšeg mu benda. Premda je, objektivno gledajući, Knopflerova solo karijera za njega možda i bolja i važnija od stadionskih nastupa sa Straitsima, sve je pokvario nizom anemičnih i bezvoljnih ostvarenja.

“The Ragpicker’s Dream” bio je rub nakon kojega je sve krenulo silaznom putanjom kulminiravši s beskrvnim i razočaravajućim “Kill To Get Crimson“. Jedna od postaja turneje kojom ga je promovirao, prošle je godine bio i Zagreb. A na tom je koncertu odsvirao samo dvije pjesme s njega, što uopće i nije bilo loše, više neobično i prilično znakovito.

“Get Lucky” vjerojatno je najosobniji Knopflerov album do ovoga trenutka koji svoje uporište bazira na ključnim elementima njegove solo karijere. Neće biti remek-djelo, niti nudi previše iznenađenja, no primjetan je maleni pomak naprijed. Doduše, taj pomak nastao je isključivo zbog činjenice što album ‘posuđuje’ ono najbolje s albuma “Golden Heart” i filmskih ostvarenja poput “Local Hero”, “Cal” i “A Shot At Glory”. Dakle, ništa novo, no barem je pametna reciklaža vlastitog kvalitetnog materijala i glazbenih trenutaka.

Red škotskog folka, red orkestralnih aranžmana vješto upletenih u roots izričaj i rezultat su pjesme koje imaju melodiju, koje brzo ulaze u uho i često ćete se uhvatiti kako ih posve nesvjesno pjevušite. Drugi veliki plus je što Knopfler ovaj put doista svira gitaru, jer pregršt je pjesama koje obiluju prepoznatljivim solažama.

Od 11 biografskih i polubiografskih pjesama, treba izdvojiti najmanje dvije: “Border Reiver” najbolje je otvaranje albuma još od pjesme “What It Is” sa “Sailing To Philadelphia” (2000.), a za “Piper To The End” usuđujem se reći kako se ne bih bunio da završna dvominutna solaža pjesme zamijeni tradicionalnu “Going Home” na bilo kojem koncertu. Kako i priliči, prisutne su posvete i vječnim uzorima Hanku Marvinu (The Shadows) i Chetu Atkinsu.

Ali ne treba nasjesti pa reći kako je album sjajan. Sjajan je samo ako se usporedi s bljuzgavim prethodnicima, no riječ je tek o prosječnom albumu koji će dijelom popraviti narušenu Knopflerovu sliku i gorak okus ostavljen prvenstveno s “Kill To Get Crimson“.