Japanese Breakfast “Jubilee”: Kako ponovno pronaći radost

Grammyji sad imaju već podužu tradiciju besmislenih poteza, toliku da nikoga zapravo previše ni ne zanimaju, ali baš zato su zabavni, na jedan drukčiji način od onog na koji to organizatori percipiraju. Tako je lani bilo baš zabavno pokušavati dokučiti dokle mogu pogurati inače potpuno osrednje Black Pumas, koji su se baš niotkud pojavili kao nominacija u dvije glavne kategorije. Ove godine, odlučili su Japanese Breakfast nominirati u kategoriji Best New Artist, iako je bend koji predvodi Michelle Zauner aktivan već dobrih 8 godina, a “Jubilee” njihov treći album.

No, bilo kako bilo, ovoga puta mi je drago da su nominirani, pa makar i ovako apsurdno, ako će to za njih značiti širu publiku, jer, iako su njihova prva dva albuma apsolutno zaslužila veću pažnju, “Jubilee” skoro vrišti kao jedan od kandidata za najbolji album ove godine. Tekuća 2021. zaista je godina koja zasluženo na neki način pripada Michelle Zauner. Sve je počelo objavom njezine prve knjige “Crying in H Mart: A Memoir” ovoga proljeća, u kojoj opisuje svoje odrastanje u kontekstu pripadnosti Amerikancima korejskoga podrijetla, kao i dijagnozu terminalnog raka svoje majke, koja ju je pogurala u smjeru ponovne potrage za vlastitim identitetom. Knjiga je skočila na drugo mjesto best seller liste New York Timesa, potvrdivši da su njezini talenti još raskošniji nego što smo mislili, te da je jednako dobra spisateljica koliko i glazbenica i redateljica. Štoviše, planira se i film, a Zauner će tekst prilagoditi, kao i ozvučiti sa svojim Japanese Breakfastom.

No, za one koji ju već znaju, tuga zbog preranog i tragičnog gubitka majke nešto je s čime se Zauner već godinama bori na svim teritorijima, pa su tako “Psychopomp” i “Soft Sounds from Another Planet” albumi nad kojima se, čak i u trenucima u kojima nastoje biti optimističniji i sunčaniji, nadvija ta sjena. Na prikladno nazvanom “Jubilee”, unatoč težim trenucima, Zauner ipak ponovno pronalazi svoju iskru vedrine i humora, kao i osvježeni emocionalni potencijal. Usto, napisala je i bez sumnje najbolji set pjesama u svojoj dosadašnjoj karijeri.

Iako se zvuk Japanese Breakfasta nije drastično promijenio u odnosu na njegove prethodnike, primjetan je blagi prijelaz od bedroom pop, dream pop i noise rock kombinacija prema osjetno češćim synth pop i elektroničkim rješenjima. Uz širok spektar instrumenata, orkestracije i sklonost eksperimentu koji su ih i dosad pratili, kao i emocionalnu dubinu i oštrinu Zaunerove, prakički svaka pjesma na albumu zaista postaje mali vatromet svoje vrste, a svaka sekunda maksimalno iskorištena.

Već je uvodna “Paprika” takva stvarčina da će vas instantno usisati u album, negdje između marša i valcera, podebljana puhačkim ansamblom i nevjerojatno catchy i šećernim refrenom, pjesma koja rijetko smisleno i duboko progovara o trenutku afirmacije umjetnika, o trenutku u kojem postaje svjestan da to što radi zaista dopire do ljudi, a ljepota same glazbe gotovo slavljenički, u stopu, prati tu fascinatnu moć. Za sljedeću “Be Sweet”, vjerojatno najhitoidniju i najležerniju pjesmu njihove karijere, Zauner preuzima lik fiktivne ‘80s dive u stilu Madonne, tražeći od svoga muškarca da joj se iskupi za pogreške, uz neodoljivo plesni beat i nezaustavljive funky gitare. Dirljiva i nježna posveta nekoj bivšoj, ranoj ljubavi “Kokomo, IN” svojom sanjivom melodijom, mekanim violinama i pastelnim gitarskim tonovima sugerira da je Kokomo iz naslova više od slučajnosti, a pop savršenstvo najboljih dana Beach Boysa vječna inspiracija.

Njihove elektroničke inklinacije najviše dolaze do izražaja u prigušenoj, opčinjujućoj, magnetičnoj, senzualnoj, praktički savršeno produciranoj “Posing in Bondage”, u kojoj je poigravanje BDSM terminima savršena krinka za fokusiranje svih želja i strasti u samo jednome smjeru – monogamija možda nikad nije zvučala ovako privlačno. Slična tematika, kontrolirana želja, kako to lijepo kaže sama Zauner, ili požuda zatomljena kao žrtva odanosti, ovdje ispravno detektirana kao normalno ljudsko stanje, ma koliko god to ne htjeli priznati, smještena je u gotovo klaustrofobično, industrial okruženje, ugušeno wall-of-sound, noise rock gitarama u “Sit”, koju probija samo slatkasti vokal i pokoji topao synth za kontrast.

Zaunerin emotivni oporavak očit je i u njezinom apetitu da se ponovno pozabavi i vanjskim svijetom, pa tako Japanese Breakfast, bend koji nikako nije sklon društvenom komentaru, nekako savršeno spretno hvata svu apsurdnost današnjice u vrlo ‘60s inspiriranoj, dobro raspoloženoj “Savage Good Boy”, temeljenoj na novinskom naslovu o milijarderima koji kupuju bunkere da bi preživjeli apokalipsu i parili se za opstanak ljudske vrste. Koliko god komična, toliko vas gotovo tjera na povraćanje dok vam pred očima plešu slike Elona Muska i njemu sličnih, i nedopustivo odvratnog bogatstva i dekadencije koje takvima daju pravo na izuzetno glupe i opasne ideje.

No, unatoč humoru, vedrini i optimizmu koji prevladavaju albumom, dovoljna je jedna pjesma da nas podsjeti zašto takve trenutke treba cijeniti i pohranjivati u sjećanje: “Hell is finding someone to love/And I can’t see you again”, reći će Zauner u apsolutno srceparajućoj “In Hell”, naizmjenično se prisjećajući bolesne majke i psa kojeg je trebalo eutanizirati, a hrabrost i intimnost kojom ovdje pripovijeda na trenutak će vas usisati na ono mjesto kojeg se najviše bojite, više od podzemlja, vatre i vječnog prokletstva. Dobro je da album tu ne završava i da vam daje dovoljno vremena da se oporavite, dok se ljekovita romansa iz završne “Posing for Cars” prelijeva u dugi, efektni gitarski solo, kroz ideju koju je Zauner, kako kaže, maznula direkno od Jeffa Tweedyja – pustiti instrument da ispriča ono što riječi više ne mogu.

Da su Japanese Breakfast samo bezvezan i nebitan pop bend, bilo bi jednostavno reći za kraj: što te ne ubije, to te ojača. No, istina je, naravno, puno kompleksnija od jeftine pop psihologije, i Zauner se ovdje usuđuje prići puno bliže, usput ponovno pronalazeći životnu radost. I ona i bend to su putovanje uspjeli majstorski obojati svim mogućim šarolikim bojama koje sadašnjica indie pop/rocka nudi, usput nas podsjećajući zašto dobra umjetnost ima tako dobar zacjeljujući efekt. Na samom početku, još u “Paprika”, postavlja si pitanje:

How’s it feel to stand at the height of your powers
To captivate every heart?
Projecting your visions to strangers
Who feel it, who listen to linger on every word?

Da bi si odmah zatim sama dala odgovor: “Oh, it’s a rush.” Zaista jeste, kako za nju, tako i za njezine slušatelje. A ako dobiju tog Grammyja, možda ovoga puta to bude i uvrnuto smisleno – na neki način, na “Jubilee” i jesu novi bend.