Jaje po jaje – kozmička kajgana

Dvotrećinska promjena line-upa Wolfmotheru nije donijela bitan stilski, a niti kvalitativni pomak na bolje, a što je možda i važnije – niti na lošije, pa bi drugi album u najvećem dijelu mogli opisati kao ‘copy/paste’ debitantskog otprije tri godine. Odnosno, inspiriranost, pa rekao bih i Stockdaleova opčinjenost Led Zeppelinima, Black Sabbathom, dijelom The Doorsima, i AC/DC-em, i više je nego evidentna i na ovom materijalu.

Dakle, radi se ponovno o kombinaciji hard rocka i heavy metala, a zadržana je i zavidna razina psihodelije, s time da se nešto malo poradilo i na ozbiljnijem dodirivanju s classic rockom i to nauštrb uglavnom jednostavnih i plitkih melodija nalik nekima s Wolfmotherovog debi albuma, a po uzoru na britanske ‘senzacionalne’ bendove.

Ozbiljnost albumu daje i stalni nadzor proto heavy metal perioda, koji puno, jako puno pozornosti, što i ne čudi, usmjerava prema gitarističkim izvedbama pa, bez obzira na dosta distorzija i težih, ‘rovovskih’ riffova, upravo su one te koje daju veliku snagu, a i glasnoću ovom albumu.

Definitivno žešćem, puno glasnijem, možda i milimetre melodičnijem od prethodnika, što je, uz gitarističke izvedbe, pogotovo one sa solo ‘predznakom’, jasno i kroz dotjeranije, snažnije, pa da kažem i ‘plantovskije’ vokale, a i bubnjevi su naglašeniji, prisutniji, s uočljivijim ulogama, i to posebno u prijelazima.

Baš kao i puno konkretniji basevi pa bi uobličenije, izraženije i primjetnije ritam-sekcije mogle biti nešto što se pokazalo boljim nego one na prvom albumu. U tom dijelu priče nije nebitno spomenuti da je Wolfmother pojačan s još jednom gitarom, odnosno članom više, s obzirom da su umjesto Mylesa Hesketta i Chrisa Rossa pristigli Ian Peres (bas, klavijature), Aidan Nemeth (ritam gitara) i Dave Atkins (bubnjevi).

Stadionski ‘miris’ većine pjesama sputavan je često tromim ritmičkim smirivanjima i psihodelično/melankoličnom atmosferom pa niti ovaj album nema izraziti hit-naslov, premda ima nekoliko s tim predispozicijama.

U prvom redu “California Queen“, koja se dosta lepršavo ‘zaletjela’ u album, no spori, riffični dijelovi smiruju njezinu moguću euforičnost. Slična je i “Phoenix“, koja je u kompletu čak i melodičnija, vrlo pijevnih refrena i zaraznih solaža.

“White Feather” je ‘najzeppelinskija’ pjesma (prva dva albuma), potpomognuta ‘pljunutim’ AC/DC riffovima i Black Sabbath ‘crnjim’ solažama, dok su “In The Morning” i “10,000 Feet” glasni naslovi sporijeg, dobrim dijelom i baladnog ritma, koji upućuju na Beatlesovsku emotivno uspavanu maštovitost, s time da je “10,000 Feet” nešto tužnija, dijelom i zbog gudačkih aranžmana, otprilike kao i “Far Away” koju iz kolotečine jednostavnosti izbacuju i piano i duple vokalne izvedbe.

U kategoriji zanimljivih pjesama, iz kakvih okvira ne izlazi niti jedna od njih dvanaest, sigurno spada i “Violence Of The Sun“, svojim laganijim i tišim psiho pop početkom, koja se od isteka prve trećine pa do finala sistematski tonski pojačava, s naknadnim priključivanjem hard rockerskih karakteristika, te izraženo kaotičnim finalem.

Iako, osim nekih navedenih detalja, nema kolosalnih pomaka između dva albuma, gotovo pa bih se mogao okladiti, mada to nikada ne radim, da će Australci i ovaj album, baš kao i prethodnika, počastiti brojnim nominacijama, nagradama, pa i tiražom, jer su definitivno više ‘retro’ nego ‘modern’ nastrojeni.

A i drugdje ne bi trebao imati problema za ‘prolaz’, pogotovo kod onih koji vole ponavljanja i nisu opterećeni, recimo, time da im se za dva uzastopna obroka serviraju jaja. Na oko, pečena ili kuhana, jedina je razlika.