Sting ponovno bode

Od omiljenijih savjeta koje glazbenici, pa i glazbeni novinari mogu i žele davati jesu: “Nemojte biti u zoni komfora. Poduzimajte rizike i idite u neistraženo”.

Ili slična varijacija na temu. Sting je, hvala na pitanju, istraživao. Sjećamo se njegovih epohalnih ploča s lutnjom ili world music eksperimenata. Nekim ljudima naprosto neke stvari idu bolje od drugih, a Sting je, bez obzira na zlobne jezike diljem svijeta, još uvijek u klubu privilegiranih koji s par akorda, strofa, refrenom i tri minute može ispričati suvislu pop-priču i “57th & 9th” pokazuje upravo to. Je, Sting je veteran, već mu tuče šezdeset peta(!), no zvuči tridesetak godina mlađe, odnosno, da izbacimo iz jednadžbe ove nepoštene stereotipe o starijima, zvuči kao da ima što za reći da će puknuti ako to ne kaže. Već na samom početku nas čeka razbijalica “I Can’t Stop Thinking About You“, pa režeća U2-ovska “50,000” i slušatelj se već fino počinje zabavljati, jer i “Down, Down, Down” evocira taj pomalo zaboravljeni ushit kad se čuje jednostavna pop-pjesma. “One Fine Day” je fina i dostojna posveta The Beatlesima, a “Pretty Young Soldier” nekako nije zaživjela, unatoč obilju dobrih namjera. Druga polovica albuma je nešto slabija, s “If You Can’t Love Me This Way” kao istinskim bljeskom.

Zapravo, teme koje su zaokružene rockom, gitarama i bukom se doimaju nešto zaokruženije nego ostatak albuma, što samo govori kako je dobar rock falio Stingu i dobar Sting falio rocku. Vidjelo se to na koncertu u zagrebačkoj Areni prije 4,5 godine u sklopu turneje “Back To Bass” kad je Sting vrlo energično prolazio kroz svoje staro zlato i sada je Stingov povratak rocku u potpunosti zaokružen.

“57th & 9th” je album s glavom, repom i autorskim nervom koji će mnogim prezirateljima Stinga oduzeti pokoji argument iz ruke.