Ja volim Psihomodo pop

Hrvatski kralj rocka, kontroverze i showa, naravno Davor Gobac, kao predvodnik već sada legendarnog benda Psihomodo pop po drugi puta (“Tekućih 20” iz 2003.) je u posljednje četiri godine zabilježen u formi ‘najbolje-od-najboljeg’. Ovoga puta u seriji kolekcija najvećih rock bendova Croatie Records.

Popis od 39 pjesama na stražnjoj strani prosječnog omota na prvi pogled obećava ‘ultimativno’ iskustvo. No ne treba suditi prema prvom pogledu.

Kao netko tko je od svih koncerata pohođenih u životu pohodio najviše upravo koncerte Psihomodo popa, preslušao sve ploče i kasnije albume na kompaktnim diskovima, ovom mlakom kompilacijom u najmanju ruku sam – razočaran.

“Kad sam imao 16” prikladno otvara prvi disk i odmah na samom početku, po prvim taktovima djeluje poput (gotovo!) hladnog tuša jer glas koji je to otpjevao u “Godini zmaja”, bio je jedan jedini i neponovljivi – gospodin Davor Gobac. Glas na ovom CD-u u najmanju ruku ne nalikuje nazalnom glasu Gopca koji uživa u varijacijama na vlastite pjesme. U produkciji se važnost instrumenata ovdje redistribuirala te je gitara izgubljena u modificiranim zvukovima.

Međutim, stvari se popravljaju nadolazećim nizom antologijskih pjesama, posebice na savršenom “Gadu” ili “Sexy Magazinu“, iako je primjetno da su remasterirane bez ikakva razloga, te su pjesme, na koje smo se opijeni razbacivali i plesali kad smo imali 16, sirovije, za razliku od predstavljenih na ovoj kompilaciji koji su tek sjena originalima.

Naravno, novije stvari poput “Linoleum Boya” ili “Daj mi pusu” jednake su originalima iz očitih razloga – tonska produkcija sasvim je drukčija i sofisticiranija (ali ne i nužno bolja!) od primjerice one iz 1988. kada su PMP objavili “Godinu zmaja”. Obrađen i uglađen zvuk sirove i neponovljive “Fride” ostavlja dojam da ništa pretjerano nije promijenjeno, ali nešto nedostaje.

Ajde, barem “Natrag u garažu” ostaje netaknuta. Očekivano je da će novije stvari s “Plastic Fantastic” ipak biti u deficitu, za razliku od dominacije pjesama s “Godine zmaja” i “Srebrnih svinja” (dva definitivno najbolja i najbogatija albuma benda).

Drugi disk nije ispeglan kao prvi, iako je sam odabir pjesama na prvom definitivno onaj koji bismo odmah atributirali prvoj pomisli na Psihomodo pop. Začudo, kako je na prvom tek “Mila” s kontroverznog i odličnog “Sextasya”, očekivali bismo više pjesama s tog albuma na drugom disku. Ipak, samo “Ona voli samo sebe” i “Bože čuvaj Psihomodo pop” su s istog albuma. Naglasak je ponovno na dva prethodno navedena albuma, a mi ne zamjeramo, dapače.

Najveće iznenađenje je “Pinokio” u verziji sa žešćim i grubljim vokalom, pojačanim riffom. Pjesma koju je Gobac napisao u potkrovlju u Amsterdamu dok je listao erotski časopis, a zatim lansirao kao jedan od svojih najpoznatijih hitova definitivno nije na ovom albumu. Šteta… A i “Ramoni” nekako nedostaje elan vitala.

Unatoč tome što se radi o impresivnoj kolekciji, bojim se da se, kao što je već očito i u skladu s glazbenom industrijom, radi tek o marketinškom potezu diskografske kuće Psihomodo popa jer dosad još nijednom nisu podbacili ni razočarali.

Kompilacija sadrži sve ono što treba od ovoga benda imati na jednome mjestu, ali unatoč pjesmama koje mirišu na mladost svih nas, ima sadržaja, ali nekako nema ‘safta’. Zato se, ako ste fanovi, ipak držite originalnih albuma i uspomena s koncerata na kojima se kralj kontroverze i šarma uz svoj originalni bend doista pokazuje u najboljem svjetlu i zvuku.