Izgubljeni u vlastitim nastojanjima biti dance umjetnik

Sad je potpuno jasno, o The Ting Tings slobodno možemo početi pričati u prošlom vremenu. “Sounds from Nowheresville” je bio najava, a “Super Critical” je dokaz da su bend bez novih ideja.

Kada pogledamo samo pet-šest godina unatrag i prisjetimo se njihovog debi albuma koji je bio dobar, ali i ništa više od tog, mogli smo vjerovati da smo dobili novu indie dance atrakciju budući da su singlovi “Shut Up and Let Me Go” i posebno “That’s Not My Name” razvalili sve pred sobom.Danas je situacija potpuno suprotna, bend i dalje ima ime, ali snagu više nema. Ne može složiti jednu dobru pjesmu, a kamoli cijeli album, pa album ironično nazvan “Super Critical” su mogli nazvati “Super Shit (Again)” i bili bi vjerodostojniji od ovog. Samokritike uopće nije bilo, pa su izdali još blijeđi album od “Sounds from Nowheresville“.

Prema pričama, imali su mnogo problema i pomno su razmišljali prilikom objave “Sounds from Nowheresville“, dok za ovaj kao da su ga izdali bez ikakvog razmišljanja. Jednostavno, kao da su imali devet ideja i onako ih na ofrlje malo poštimali i izbacili na CD-u, da slučajno im se opet ne bi dogodilo da se godinama čeka njihovo novo izdanje. Na žalost, rezultat je toliko blijed da je teško išta pozitivno reći o albumu.Jedan od glavni uzora bi bila Madonna iz ’80-ih kada je kraljica popa još nešto značila. Posebno se to osjeća u skladbama poput “Do It Again” koja se toliko trudi oživjeti to vrijeme da se jednostavno morate sažaliti nad The Ting Tingsima u nadi da će shvatiti da smo ipak debelo u 21. stoljeću, te da bi neke stvari bolje trebalo ostaviti tamo gdje je njihov zenit bio.

S druge strane, bezglavost dua se jasno isčitava i u “Wrong Club” koja evocira na mega trenutke Kylie Minogue kada se prihvatila dance glazbe početkom prošle dekade. I dok je Kylie imala hitove iza sebe, The Ting Tingsova stvar se čini kao da bi bila b-side nekog sedmog singla s albuma Kylie iz tog vremena.

Kada konačno nakon četiri stvari skuže da je sve otišlo u krivom smjeru, The Ting Tings nam pruža jedinu koliko toliko zanimljivu stvar, sanjivu baladu “Wabi Sabi” koja je totalno netipična za njihov rad. Budući da više nemaju nikakvih novih i svježih dance ideja, šteta je da bend nije u potpunosti okrenuo ploču i krenuo s eksperimentiranjem jer je ova skladba melem za uši u odnosu na ostatak albuma. Naravno, već sljedeća “Only Love” ponovno para uši…

Ne znam što se dogodi u glavama pojedinih glazbenika kad na trenutke izgledaju kao genijalci, a već u drugom potpuno blijedo i bezidejno. Sad bi mogli reći da par hitića s prvog albuma su potpuno slučajno došli, ali i danas vidimo da imaju dovoljno kreativne ideje poput skladbe “Wabi Sabi”.

Vjerojatno očekuju da i dalje moraju nabijati samplove i ritmove da ih ljudi čuju, a taj dio su potrošili očito s finalizacijom prvijenca “We Started Nothing” jer ne znam kako drugačije opisati slab album “Sounds from Nowheresville” i debakl poput ovog albuma.

Pregršt synthova i želja za kopiranjem uspjeha ženskih zvijezda proteklih dekada, potpuno je izbrisalo sve dobro što smo čuli i vidjeli od The Ting Tingsa koji su nekad dance glazbu zanimljivo obradili iz vida indie umjetnika. Sad, u želji za što većim uspjehom, počeli su s prevelikim kompromisima i ne vidim razlog zbog čega ih ne bi stavio u isti koš kao i npr. Rihannu, komercijalno smeće od glazbe.