Irena Žilić – Mini kompilacija elektronskog indie popa

Mislim da za lijepo pisanje o lijepom albumu nikad nije kasno, pa tako s nekih pola godina zaostatka, konačno mi je na red došlo novo izdanje Irene Žilić. Irena Žilić je također krenula iz ‘onog’ pokreta folkerica, da bi se sad razvila u vrlo sofisticiranu glazbenicu koja sa svakim novim izdanjem gura prema naprijed. Njena glazba je danas bogata, eklektična, melodična i prije svega zanimljiva.

Njeno novo ostvarenje nosi naziv “Small Hours” i zapravo je svojevrsna EP kompilacija onoga što je objavljivala u posljednje vrijeme. Pjesme su jako dobre i bila bi prava šteta da nisu ostale zabilježene na nekom albumu, pa sam “Small Hours” ima itekako smisla.

Kroz svega četiri pjesme, Irena je pokazala dodatni iskorak u svojem stvaralaštvu, pjesme su obojanije elektronskim nijansama, ali i dalje možemo osjetiti tu njenu nit za skladanje melodija koje svakome mogu s lakoćom ući u uho. Upravo taj upliv u elektronske sampleove pokazuje da ima još mnogo toga čime može iznenaditi, jer njoj elektronika ne služi za dekonstrukciju pjesama (kao što imamo očit primjer kod nekih njenih kolegica), već joj ona pruža ‘moderniji’ zvuk koji je danas vrlo popularan. A milozvučnost njezinog vokala je jednostavno neodoljiva…

Već s uvodnom “387”, Irena pokazuje da za nju nema nikakvih limita. Lagana atmosferična pjesma ispunila je sve svjetske indie pop standarde, pa mi ovo uopće ne djeluje da je napravljeno kod nas, nego u Britaniji ili Americi. Taj spoj svojevrsnog zvuka ’80-ih prebačen u današnje vrijeme mogla bi biti dobra odskočna daska za odlazak na Otok u nadi za iskorakom u karijeri. Nije da nema iskustvo touranja tamo…

“Defeats” slijedi sličnu shemu, samo što je pjesma nešto dinamičnija. Kroz nju upoznajemo sve vokalne mogućnosti koje Irena nudi, zanimljivo vrludajući svojim vokalom čime intepretacija dolazi u prvi plan i tu lijepo popunjenu elektro-pop melodiju s mnogo umjetnih zvukova.

“EWO” je jedina pjesma koju je producio Kris Harris (surađivao s izvođačima poput Belle and Sebastian i Ghostpoet) i ta pjesma mi djeluje nekako najobičnije. Možda smo svi već dosadni koliko hvalimo rad Marka Mrakovčića, ali na preostale 3 pjesme on potpisuje produkciju i glazbeno mi djeluju mnogo zanimljivije. Ovdje, kao da se sve htjelo maksimalno pojednostavniti, pa pjesmi mnogo toga nedostaje.

Posljednja je “Tremors” i ona je najkompleksnija pjesma na albumu. Sve kreće kao da smo u nekom pomalo futurističkom jazz klubu, da bi se potom sve lagano razvijalo, čas plesnije, čas nešto laganije…

Irena Žilić je postavila visoke standarde, te se nadam da ih više neće spuštati. Sama glazba, britanska turneja s Morcheebom i slične stvari pokazuju da ima kapaciteta za velike stvari. Nakon dva albuma, ovaj EP je samo potvrda da njena glazba svakim danom biva sve bolja i zanimljivija. Prava šteta je da je odmak prema elektronskom indie popu završio samo na EP-u s četiri stvari, jer ovih 15-ak minuta prebrzo prođe…