I dalje volimo Dream Theater

Ovaj bi se album komotno mogao zvati i “Osam razloga zašto i dalje treba voljeti Dream Theater“. Naime, osam pjesama koliko se našlo na njemu novi je dokaz genijalnosti članova po mnogima najboljeg progresivnog benda današnjice. I najraznovrsnijeg. A upravo je raznovrsnost najveća odlika grupe, jer gotovo da im nijedan novi album nije nalik na ranija ostvarenja.

Takav je slučaj i sa posljednja tri. Nakon poprilično žestokog “Six Degrees Of Inner Turbulence”, pa još žešćeg “Train Of Thought” albuma, koji je imao i neuobičajeno puno thrash elemenata, ovime je lopta malo prizemljena. Ali tek malo. Točnije rečeno, “Octavarium” je harmoničniji i melodičniji od prethodnika, a gotovo da bi ga se moglo proglasiti i najheavy od svih DT albuma.

Uz itekako primjetan heavy sound, kojeg najuvjerljivije dočaravaju gitaristički aranžmani, album odiše ozbiljnim elementima power metala, progresivnog, neoprogresivnog i alt rocka. Tako da mu se ne može dati deklaracija progresivnog metal djela, što je možda većina poznavatelja banda očekivala, jer je on, kako je već navedeno, više naslonjen na heavy – power stil, a dosta manje na progresivni rock metal.

Ono što također vrijedi posebno izdvojiti je podatak kako je strašno dobar posao napravljen s aranžerske strane. Uz one, da se tako izrazim standardne, posebno su dobro izrađeni orkestralno – gudački dijelovi, koji npr. baladi “The Answer Lies Within” udahnuo dušu, a “Octavarium” – u povećao razinu atmosferičnosti i umjetnosti. Posebnost ovog albuma leži i u činjenici da je sniman u poznatom studiju Abbey Road, odnosno Hit Factory u New Yorku, postavši time posljednje ostvarenje rađeno u tom studiju, jer je on netom po završetku snimanja zatvoren.

A što se tiče analize trackova, moram reći da je heavy – prog – power naslov “These Walls” moj favorit albuma. Njemu uz bok je “Never Enough“, pjesma sa opipljivom space atmosferom, dok je spomenuti “Octavarium” praktički album u albumu. Taj 24-minutni ep u sebi objedinjuje sve dosad navedene karakteristike kompletnog materijala, i sa izuzetkom prvih minuta ‘zagrijavanja’, u preostalom svojem dijelu poprima karakteristike remek-djela, i kao takvog ga je nemoguće zaobići.

Ipak, da ne ispalo kako je ovdje sve sjajno i bajno, moram reći da su LaBrievi vokali, osim u baladnim izvedbama, dosta ispod kvalitativne razine ostalih segmenata, a U2-ovskom opusu slična pjesma “I Walk Beside You” najlošiji je, ili točnije rečeno, najmanje dobar dio albuma.

Kojeg uz “Images & Words” i “Six Degrees Of Inner Turbulence” procjenjujem najjačim uratkom Dream Theatera.