Hrvatski underground vrh

Mislim da nema puno bendova koji su u svojoj karijeri bili uporniji i tvrdoglaviji od našeg Chang Ffosa. Da, oni su naši i svi koji su obilazili naše poznate klubove, znaju koliko puta su imali prilike vidjeti njihov koncert, i uvjeriti se u taj kaotični glazbeni izričaj. Kroz karijeru su prolazili tiho, sigurno, samouvjereno i apsolutno nezainteresirano za vanjska zbivanja. Dovelo ih je to već polako do statusa da ih zna cijela underground scena Europe. Ipak, tek sada izdali su svoj pravi konkretni album.

Nakon nekoliko demo snimki koje su zvučale puno bolje od onoga što većina smatra demo, pojavio se Moonlee Records i izdao njihov, recimo tako, prvijenac “Trust This Arcane Device“.

Nije trebalo puno da na “Thy Doom Ape” počne sludge, rock, noise kaos. Zvuk je prljav, ali jasan, a cviljenje i brundanje gitare donosi pjesmama onu valovitost sa tihim stoner i Neurosis dijelovima, te sa luđačkim bolesnim psihotičnim makljažama kao Today Is The Day. Takva struktura pojavila se na “Iron Icon” s najbolnijim vriskovima, a “Jethro” u prvi plan izbacuje upornog i izdržljivog bubnjara koji s rolama i ubijanjem opni nije stao skroz do pred kraj pjesme.

Za vrijeme takvih dijelova često se događa da svako svira nešto svoje, a sve skupa se nekako ukomponira u uvrnuto smisleni dio, kao na “Zen Rock Majik“. Pjesma koju pamte gotovo svi koji su ih ikada prije imali prilike čuti je sigurno spora, te djelomično napušena, a djelomično glasna “Bowels Of The Beast…“, a razlog tomu je što je to vjerojatno najpamtljivija i najurednija pjesma na albumu.

Zašto najurednija? Zato što se nerijetko događa da prosječni slušatelj u kaosu 4-minutnih pjesama u stilu Converge, ne nalazi nekakvo uporište ili ono klasično ponavljanje kitica refren, kitica refren. Tu se javlja blesava struktura, koja uvijek donosi nešto novo, nešto zanimljivo, pa se sve pjesme čine kao neka putovanja puna preokreta.

Album je završio zanimljivim efektom nad cijelim zvukom pjesme “Ondjage” koji je pjesmu pretvorio u tmuli odlazak u propast i ponovno vraćanje. Ovakav album od svojih 46 minuta neće zalutati u CD player tipičnog metalca, rockera ili punkera, ali će napokon na služben način pokazati što su ovi dečki godinama radili.

Oni se ovime sigurno neće promijeniti, pa će pjesme i dalje zvučati ovako, ako ne i luđe, a koncerti će i dalje zazvučati na način da rijetko tko povjeruje kako su uspjeli skinuti sami sebe s CD-a. To je njihova glazba i u svojim životima to rade najbolje. Ne traže puno, ali dosta daju, trude se i njima sve to izgleda jako jednostavno.