Hozier: Sve, samo ne pustoš!

“Wasteland, Baby!” drugi je studijski album sada već svima poznatog irskog glazbenika Hoziera. Popularnost i svjetsku pažnju stekao je hitom “Take Me To Church” 2014. godine s debitantskog albuma “Hozier” koji je odlično prihvaćen i kod glazbenih kritičara.

U novom izdanju povremeno se javlja mračna energija poput one u spomenutom singlu, ali i dobrom dijelu prvog albuma. Ime je dobio po zadnjoj pjesmi u poretku “Wasteland, Baby!” koja zaljubljivanje uspoređuje s apokalipsom koja na kraju ipak donosi novi početak. To je upravo i moje shvaćanje Hoziera i njegove glazbe – i u najmračnijoj sceni on ipak uspije situaciju preokrenuti u nešto pozitivno i dodati optimizam kada se to čini nemogućim.

Prva pjesma “Nina Cried Power” je svojevrsno iskazivanje poštovanja prema velikim imenima povijesti poput Nine Simone, Marvina Gayea, Johna Lennona, BB Kinga i ostalim spomenutim legendama. Ponovno je ista situacija kao i u debitantskom albumu gdje priča započinje protestnom pjesmom što nije ni čudno jer je Hozier često u svojim intervjuima govorio o ravnopravnosti, podupiranju LGBT zajednice i aktivizmu općenito. Već smo je imali prilike čuti prošle godine na istoimenom EP-u, a ugostila je američku gospel pjevačicu Mavis Staples čiji je vokal savršeno dodao malo potrebne drame u ovu temu.

Nakon nje dolazi sasvim drugačija atmosfera. “Almost (Sweet Music)” oduševljava tekstom u kojem se spominju jazz velikani: “The numbered lovers of Duke Ellington / Do I owe each kiss to lip and cheek as soft as Chet can sing”. U imenu otkriva što možete očekivati i zaista je slatka i ugodna sa svojom zaraznom gitarskom melodijom.  “Movement” me pomalo iznenadila r&b zvukom i laganim ritmom na početku. Refren je glasnoćom vokala prekinuo prethodnu senzualnost, ali generalno zvuči odlično. Distorzija i blues dominiraju u opet malo mračnijoj “No Plan”, dok u “Nobody” tu ulogu preuzima ritam bubnjeva. 

“To Noise Making (Sing)” je simpatična i možda malo neobična proslava pjevanja i posvetila bih je svima koji vole pjevati ispod tuša ili na karaokama, neovisno o talentu i mogućnostima. Imate svoju himnu i raspalite najglasnije što možete. Ako se radi o interpretaciji upravo ove stvari, nabavite i gospel zbor kako bi vaša izvedba zvučala jednako moćno kao original. Dalje slijedi par mirnih, laganih ili akustičnih stvari, a svakako bih izdvojila još pjesmu “Talk”. Dramatičan blues zvuk gitare djeluje zavodnički, a na prvo slušanje iskreno nisam shvatila da je i tema teksta takva. Posljednja pjesma “Wasteland, Baby” već je spomenuta na početku teksta, a sada ću samo reći da je obilježava folk melodija gitare i blaga atmosfera savršena za kraj albuma.

Sve u svemu, “Wasteland, Baby!” je došao kao odličan soundtrack za početak proljeća. Žanrovski je dosta raznolik, pjesme su svakako bogate zvukom bilo da se fokusirate na pojedine instrumente, vokale ili slušate kao cjelinu. S druge strane, ako ste više tip fokusiran na tekstove, opet ćete biti zadovoljni. Hozier nastavlja osvajati svojom kreativnošću i predivnim vokalom.