Riverside: Novi početak iz puste zemlje

Gledajući ili barem slušajući Riversideov koncertni film “Reality Dream” iz 2008. godine (ili zapravo bilo koje studijsko izdanje iz tog perioda) i to nakon preslušavanja “Wastelanda”, teško se oteti dojmu kako najnovijem albumu ovih poljskih genijalaca nešto zbilja nedostaje. Sigurno ima onih koji se s ovom izjavom ne bi složili, ali potpuno je nevjerojatno koliko izostanak gitare Piotra Grudzinskog stvara prazninu u zvuku novog Riversidea. Grudzinski je preminuo 2016. godine, a bend je do daljnjeg odlučio nastaviti kao trio popunjen session gitaristom kao četvrtim članom. Većine gitarskog rada na “Wastelandu” prihvatio se Mariusz Duda, dok manji dio otpada na nekolicinu gostujućih pojavljivanja i to u vidu pojedinih solo dionica. Ne treba dodatno pojašnjavati kako se za jednu trećinu potpuno izgubila prepoznatljiva magija i stil konstruiran do savršenstva.

Tijekom temeljitog, ali bome i površnog preslušavanja “Wastelanda” lako se može postaviti pitanje – gdje je, kvragu, nestala bas gitara? Mariusz Duda bio je na sasvim sigurnom putu da postane Chris Squire novog milenija, samo u nekoj mračnijoj varijanti, ali “Wasteland” to, međutim, za razliku od mnogih svojih prethodnika, ponajmanje dokazuje.

Što se dogodilo s bubnjem? Svira li Piotr Kozieradzki ovdje zaista, ili je korištena ritam mašina? Ne samo da cjelokupnoj izvedbi manjka dinamike, već i zvuk snare bubnja (ključna riječ “The Struggle For Survival”) ostavlja lagani dojam da se radi o programiranom bubnju koji je više svojstven demo snimci nego konačnom proizvodu.

Vokalni dio standardno je majstorski odrađen. Po pitanju vokalnih melodija Mariusz Duda je, doduše, na skali od nule do Jona Andersona, uvijek vjerojatno bio sigurna šestica, ali iskrenost njegova izražaja te sama boja glasa često je znala biti za smrznuti se. Upravo je to slučaj i na “Wastelandu”. Pjevanje je opušteno, podosta dinamično, s nešto složenijim melodijskim rješenjima oko kojih bi se mogle isplesti i sjajne harmonizacije, no Riverside je ovdje ostao u domeni minimalnog, ali svejedno učinkovitog. Mariusz Duda uporište je ovog puta djelomice pronašao i u domeni mračnijeg folka čime se uz tekstualni storytelling postavlja i u ulogu svojevrsnog barda.

Atmosfera koju Riverside stvara i dalje je, potpuno očekivano, izrazito emotivna, ili preciznije rečeno melankolična. “Wasteland” je mračno ostvaranje, ali ne i pretjerano teško za slušanje. Kao i u slučaju prethodnika “Love, Fear and the Time Machine” u ovu muziku lako je utoniti. Probrani štovatelji progresivnijeg izričaja upit će ovo izdanje jednim ili dvama preslušavanjima, dok bi ostali povremeno mogli zamijetiti ‘dodatke’ klasičnim strukturama pjesama i to ponajprije u vidu škrtih promjena ritmova za koje bi se zakleli da pripadaju nekoj drugoj pjesmi, a ne onoj koju su počeli slušati.

Stilski ovdje tako govorimo o kombinaciji spomenutog, pitomog i izuzetnog prethodnika “Love, Fear and the Time Machine” te ponajboljeg djela u karijeri benda “Second Life Syndrome”. “Wasteland” se ovim izdanjima, međutim, opasno približuje tek naslovnom pjesmom te vodiljama albuma “River Down Below” i “Lament”, dok ostatak spada u domenu nekog novog Riversidea koji stvara veliki značaj uz manju kvalitetu prezentirane muzike.

Zanimljivo je kako se na sam kraj “Wastelanda” savršeno nadovezuje početak “Anno Domini High Definition“, albuma kojeg bih istaknuo kao jednog od najvažnijih prog rock/metal izdanja novog milenija. I kad se tim tijekom krene slušati opus Riversidea jasno se primijeti muzička i općenito kreativna degradacija, proces tijekom kojega značaj njihove muzike, unatoč svemu, svejedno ni najmanje nije izgubljen.

Ovo je za Riverside novi početak. I polazišna točka je pusta zemlja u kojoj su se zatekli. Kuda sve mogu krenuti i što su tek sposobni u muzičkom smislu napraviti, ipak bi mogla biti još jedna lijepa priča ispisana na stranicama antologije modernog progresivnog rocka.