Hot Chip: Šaroliko s momentima glazbene ekstaze

Hot Chip su bili jedan od bendova koji je pridonio uzletu indie electro-popa ranih 2000-ih, ali još uvijek, gotovo 20 godina kasnije, ostaju jedna od glavnih kreativnih snaga žanra. Taylor, Goddard, Doyle, Clarke i Martin kolektivno imaju sviračke, songwriterske i producentske sposobnosti kojima nadmašuju većinu suvremenika, a čini se da je i njihova međusobna kemija dobro funkcionirala kroz svih šest dosadašnjih albuma. Za ovogodišnji, sedmi, “A Bath Full Of Ecstasy” po prvi puta su odlučili raditi s vanjskim producentima, izabravši kao suradnike Rodaidha McDonalda, poznatog po radu s The xx i nedavno preminulog house maga Philippea Zdara. Po riječima članova benda, jedan je od njih tražio konciznije strukture, dok je drugog više zanimala njihova improvizatorska strana, tako da na “A Bath Full Of Ecstasy” dobivamo pomalo od oboje.

Album otvara predivna “Melody of Love“, sa šećernim synthovima, nježnim Taylorovim vokalom i gospel intermezzom, odmah se svrstavajući u sad već povelik kanon njihovih ljubavnih pjesama za plesne podije. Nastavljaju pomalo robotiziranom, ali istovremeno hipnotizirajućom “Spell“, preispitujući pitanje slobodne volje i/ili determinizma kad je riječ o zaljubljivanju i nazvat će ga “a moment without choice”, dok će u naslovnoj “Bath Full of Ecstasy” dati odgovor na pitanje koje je zanimalo i mnoge novinare koji su ih intervjuirali – je li ovdje riječ o kupki punoj malih tabletica ili ekstazu pronalaze na drukčije načine? Za njih su takvi trenuci mješavina ljubavnih osjećaja koje pokušavaju prenijeti svojim tekstovima na ovome albumu i blještavila glazbe koja ih prati – i jedno i drugo može promijeniti stanje uma i stanje tijela kao što to čini navedena kemijska supstanca.

Isporučena kao direktna, sažeta pop-rock pjesma sa zanimljivom gitarskom solažom, “Bath Full of Ecstasy” vas ovdje poziva da se utopite u tom osjećaju, bez obzira čime bio izazvan, a on će ostati i lajtmotiv za ostatak albuma. “Hungry Child“, izabrana kao prvi singl s albuma, donosi nešto mračnije, ali ništa manje senzualne i seksi house tonove, dok se kao vokal pojavljuje nešto dublji, ali ništa manje ekspresivni Goddard, u jednom od vrhunaca albuma, kao stvorenom za main stage nekog festivala ili udarni klupski trenutak. Na drugoj polovici albuma više se osjećaju Zdarovi prsti u nešto laganijim, mid-tempo pjesmama u kojima bend dobiva više prostora i vremena za instrumentalna poigravanja. “Why Does My Mind” je tako vrlo nježna kontemplativna balada s anđeoskim Taylorovim vokalom, a “Clear Blue Skies” čisti zen, sporogorući, afterparty trenutak albuma.

“No God” je gotovo hommage nekadašnjoj Madchester sceni, negdje na pola puta između Happy Mondaysa i Stone Rosesa: “No God, no light, no void, no sight, No dream, no sign Can make me feel the way you make me feel”, zaključit će Hot Chip u svom stilu, lineovima koji bi prije nekoliko desetljeća možda bili pomalo blasfemični, no danas su samo jedan od načina na koji Hot Chip znaju progurati malo filozofije i dubine u svoje na površini tako sunčane i zaigrane pjesme.

U zaključku, na “A Bath Full Of Ecstasy” Hot Chip u velikoj mjeri uspijevaju ostvariti ono što su zacrtali – još jedan šareni, šaroliki, zanimljiv album s trenutcima glazbene ekstaze, kao stvoren za alternativnije plesne podije ili možda još bolje, vaš privatni plesni podij u nekim sanjivim, kasnonoćnim, vrućim ljetnim satima. Ponesite ga sa sobom na odmor.

Recenzirala: Danaja Glavičić