Hitovi su tu, odaberite svoje favorite

Ultimativni pop-bend s kraja sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća (konačno) je dobio svoje četverosveščano box-set ruho.

Zanemarimo li popratna događanja i financijske motive, koji su često znali zasjeniti muziku, “Uvijek blizu” solidno ukoričuje 42 godine dugu karijeru koja je bila posuta hitovima i evergreenima kao malo koja karijera na prostorima bivše Jugoslavije.Priča o Novim fosilima počinje krajem šezdesetih kada se okupila skupina momaka oko bubnjara Slobodana Momčilovića Moke, koja je prvenstveno svoj kruh zarađivala na gažama prateći Ljupku Dimitrovsku i Ivicu Šerfezija. Zvali su se Fosili, da bi Arsen Dedić predložio da dodaju riječ “Novi”.Bend je doduše imao hitove kao što su to bili “Kad naš brod plovi“, no pravi je novac bio u dugim turnejama, najčešće po tadašnjem SSSR-u, gdje su pjevači s područja bivše Jugoslavije često gostovali sa zamjetnim uspjehom. Inače, riječi za stvarčicu “Kad naš brod plovi” napisao je Mišo Doležal, otac kasnije vokalistice Sanje Doležal.

Postava Fosila s kraja šezdesetih junački se držala do sredine sedamdesetih, kada od starije ekipe uz Moku ostaje samo basist Marinko Colnago (rođak Ferante Colnaga iz Hajduka). Pridošlice su nekadašnji gitarist grupe Biseri Vladimir Kočiš Zec, nekadašnji klavijaturist Grupe Marina Škrgatića Rajko Dujmić i pjevačica osebujne boje glasa Đurđica Miličević, poslije Barlović.

Najveći problem mladom bendu bio je taj što klavijaturist nije imao svoj instrument, i još gore, ni novaca da ga kupi. Situaciju je riješio Momčilović, kupivši Dujmiću glazbalo, a ovaj se brzo isplatio napisavši gotovo savršenu power-pop pjesmu “Sanjaj me“. Bio je to tek početak impresivnog niza uspješnica na sceni bivše Jugoslavije.

Recept je tek na površini jednostavan: uzeti mediteranski pop, dodati višeglasje po principu grupa ABBA, Supertramp ili Eagles i spojiti to s dominantnim trendovima, ponajprije sa soft-rockom – što je bilo onda, a i sada registarska oznaka za žešću ljigu, komercijalnost i glazbenu neinventivnost, no ako se ima autora koji će tom i takvom žanru dati pečat i kreirati seriju sugestivnih i nezaboravnih pjesama, koga briga za žanrovske ladice.

Glavne pohvale za trajnost i kvalitetu pjesama koje su izvodili Novi fosili idu njihovom glavnom autoru i aranžeru Rajku Dujmiću. Kraj sedamdesetih i prva polovica osamdesetih bile su ‘njegove’. Iskusni lider benda Moka prepoznao je talent i osigurao mladom skladatelju najbolje moguće uvjete za rad, primjerice, snimanje trećeg albuma “Nedovršene priče” u Milanu u jednom od boljih europskih studija. Komercijalni uspjeh bio je ogroman, a to je tek bila predigra za najprodavaniji album Fosila “Budi uvijek blizu”, koji sadrži četiri evergreena koja su se naselila u podsvijest slušatelja, i to: “Tonku“, “Sašu“, “Košulju plavu” i “Ključ je ispod otirača”, a valja spomenuti i naslovnu pjesmu, te “Hoću li znati“.

Uz još četiri vrlo dobra naslova na toj ploči Fosili su kreirali ponajbolji pop-album na prostoru bivše Jugoslavije svih vremena. Uostalom, na ovom box-setu “Budi uvijek blizu” je, kao i “Nedovršene priče”, zastupljen s devet naslova. Specifičnost Dujmićeva rukopisa bili su veliki refreni, koji bi lako ulazili u uho i bili pjevljivi, a Rajko se istakao i kao aranžer pjesama: on, Đurđica, Zec i prateći vokal Vesna Srećković (poslije udata Došen, majka Dujmićeva sina) činili su prepoznatljivo višeglasje sa specifičnim vokalnim harmonijama koje se do tada moglo čuti samo kod njih.

Prebrzo se zaboravlja da su Fosili, barem u samom startu karijere imali sjajne tekstopisce, koji su ljubavne stihove stavljali u prostor, vrijeme i radnju, pri čemu su profitirali iz različitih vizura pojedinih tekstopisaca. Ovo naročito vrijedi za Deu Volarić i pokojnog Momčila Popadića: Volarićka je pisala iz perspektive pokorne ženice koja je često bila podcrtana tonovima razočaranja u idealnog princa (“Kraj ljubavi“, “Sanjaj me“, “Najdraže moje“, “Saša”), a Popadić je preferirao nijansiranje osjećaja i karaktera u samoj situaciji i to sa strane oba lika u pjesmi (“Poslije svega“, “Tonka”, “Ključ je ispod otirača“, koja je po mom skromnom sudu najbešćutniji prekid u hrvatskoj pop-pjesmi svih vremena).

Zrinko Tutić je pak kao suradnik tekstopisac, čini se, dodavao u pjesme Fosila Dujmićeve osobne priče (“Ako se rastanemo”, “Milena”, “Tvoje i moje godine”, “Još te volim”), a Mario Mihaljević se oslanjao na igre riječi s ciljanom publikom ispod 12 i iznad 65 godina (“Ja sam šef”, “Li La Lo”, “Valentino i Renato”). U poznoj fazi karijere Fosila Dujmić se oslanjao na stihove Steve Cvikića s kojim je znao dobro namirisati što široke narodne mase žele čuti, pa makar to bilo nauštrb kreativnosti.

Vremenom je Dujmić s pola gasa zakucavao pjesme koje su bile dovoljno dobre da održe popularnost Fosila, no iz današnje perspektive, većina njih ima nepotrebnu modulaciju pri kraju pjesme, pate od ‘moderne’ produkcije, a i bend je kao instrumentalno-interpretatorska jedinica pokazivao sve manju inspiraciju.

“Kad vas molim”, “Okreni se, idi”, “Kad budemo ja i ti 63”, “Zrinka” (je li to tekstualno “Sanja” nakon nekoliko godina?) ili “Zovem te” nikad ne bi bile niti blizu izbora da uđu u “Nedovršene priče” ili “Budi uvijek blizu”. Kako se te polunadahnute stvarčice ušle na box-set, a izostavljen je meditativni napjev “Djeca smo”, ili sarajevskom pop-školom nadahnuta “Nikog nema da mu kažem”, pitanje je za vječno diskutiranje.

Pozitivna šaka u oko je duet Đurđice Barlović i Zeca koja je dala potrebnu injekciju Dujmiću i bendu da bar te četiri minute zazvuči van šablone i rutine. Istini za volju, Dujmić je uvodio nove žanrove (primjerice, soul u “Ja sam za ples“, koja je osvojila četvrto mjesto na Eurosongu) u zvukovnu tapiseriju Fosila, no često je to znao ubiti banaliziranjem radi komercijalnosti (a i tekstovi su postali šablonizirani). Ipak, i u smanjenim trenucima nadahnuća bend je barem pristojno vozio: u “Sanjala sam” i “Dunjo mirisna” Fosili su uspjeli zazvučati hitoidno kao nekad, a “Pjevaju šume” demonstrira Dujmićev interes za instrumentalnu glazbu.

Krajem osamdesetih Dujmić je na ovaj ili onaj način bio odgovoran za čitavu ergelu izvođača: između ostalih, Jasmina Stavrosa (“Umoran sam, prijatelju, umoran” je u Rumunjskoj veliki hit pod nazivom “Suparat”), Jasnu Zlokić (“Skitnica”), Srebrna krila (“Mangup”, šesto mjesto na Eurosongu) i grupu Riva (“Rock Me Baby”, prvo mjesto na Eurosongu). Zapravo, umjetnički najvredniji rad Rajka Dujmića izvan matične grupe bio je aranžiranje na albumu Jadranke Stojaković “Svitanja” iz 1981., gdje je povezao sevdah, folk i pop, bez da išta od toga zvuči ljigavo, naprotiv, Dujmić i Stojaković podarili su besmrtnu verziju stare sevdalinke “Što te nema”.

Raspad Jugoslavije potrefio se s raspadom Novih fosila: prije toga poznata se postava mijenjala 1983. kada se Đurđica Barlović umorila od rada u bendu i više se posvetila obitelji (zamijenila ju je tada 19-godišnja Sanja Doležal), i 1985., kada je umro osnivač, vizionar i dobri duh benda Slobodan Momčilović Moka (zamijenio ga je Nenad Šarić). 1995. Dujmić je krenuo s još novijom postavom Novih fosila, no, kako se to diplomatski kaže, imalo je više veze s nekim drugim vjetrovima nego s onime što je staro ime nosilo (doduše, “Pričaj mi o ljubavi” odgovarala bi Sanjinom glasu). Nove pjesme, snimljene 2010., zgodan su, ali ne esencijalan dodatak.

Ovaj box-set dovoljno je velik da si svaki slušatelj napravi svoju jednostruku i dvostruku kompilaciju, jer teško da će podjednako uživati u pop-baladama teške kategorije kao što je “Samo mi se javi” i poluproizvodima na tragu “Otiš’o je on”. Najbolji trenuci ovog box-seta toliko su dobri da se isplati slušati tri sata Dujmićeve umjetničke manje vrijedne hitiće, jer snaga “Sanjaj me”, “Milene”, “Tonke”, “Za dobra, stara vremena” ili “Pjevaju šume” toliko je jaka da vrijedi da se malo žrtvujemo.