Hip hop bez pištolja, kuja i zlatnih lanaca

Naš dragi Mike Skinner napokon je zaradio nešto love, snimio dva uspješna albuma, upoznao se sa svim problemima i blagodatima života popularnog čovjeka i ovisnosti. Kao rezultat takvog razdoblja izašao je njegov treći, malo mračniji album “Hardest Way To Make An Easy Living“.

Nekima možda nije drago vidjeti da je jedan simpatični Britanac koji ‘svima stane u džep’ krenuo u zvjezdane visine, ali Skinner je to zaslužio, uz činjenicu da je i dalje ostao onaj stari propovjednik o svojim problemima.

Možda ni činjenica da je tema ovog albuma isfurana ovisnost i problemi, ne pomaže puno, ali opet mi je drago što i on nije posegnu za pjesmama o kujama, trebama, felgama, autima (iako je Rolls Royce na naslovnici albuma zbilja njegov), tulumima, košarkaškim haklovima i mecima u tijelima svojih neprijatelja.

Možda je prvi singl s nekakvom havajskom melodijom “When You Wasn’t Famous” pokazao tu njegovu post-popularnu misao na sarkastični način, ali ipak se ovdje radi o njegovom najdubljem i najiskrenijem albumu.

Ali, iako je dosta osoban, mračan, okupan drogama i nekakvim preranim srednjovječnim krizama, ovaj album je mjestimice nešto veseliji od prethodnog “A Grand Don’t Come For Free“. Posebno se to vidi na blesavoj i odličnoj “War Of The Sexes“, koja govori o njegovoj noćnoj mori o obrnutim ulogama muških i ženskih, te komičnoj “Memento Mori”.

Prva sporija i malo ozbiljnija na albumu je naslovna “The Hardest Way To Make And Easy Living” koja svojim prizemnim fućkanjem predstavlja onu pristupačnu Skinnerovu stranu, koju definitivno pokazuje na anti-baladno nastrojenoj “All Goes Out The Window” s gospel refrenom.

Najbolji dio albuma (i vjerojatno slijedeći singl) je pjesma “Never Went To Church” koja je po atmosferi najbliža onoj poznatoj “Dry Your Eyes Mate”, ali ovoga puta spaja smrt svog oca i antreligiozne elemente riječima: “Two great European narcotics – alcohol and Christianity. I know which one I’d prefer’ i ‘If you were still about I’d ask you what I”m supposed to be. I just get a bit scared every now. I hope I made you proud“.

Uz nju, tu se našla i sporija “Two Nations” s najboljim bubnjevima na albumu, koja se igra odnosom Amerike i Engleske, gdje se Skinner jasno izjasnio. Napokon je netko upiknuo Amere riječima: “Two nation divided by common language. And aboout two hundred years of new songs and dances. but the difference in language are just the bits you got wrong. Cause we were the ones who invented the language!“

Mjestimice blesav i zabavan, a mjestimice tjeskoban i tužan. Opet je Mike obuhvatio sve što zna. Skandali, gubici, nasilje, sex, jako puno droge i alkohola. Iako ću ja i dalje biti veći fan prošlog albuma, jasno je da je ovaj album najbolje što se trenutno nudi od ovakve glazbe.

Puno iskreniji i izravniji od svih onih koji ni sami ne znaju što bi htjeli reći u svojim rimama, pa nabrajaju frendove iz kvarta. Taj britanski engleski u ovakvom obliku zvuči jako uvjerljivo i zanimljivo, pa se odmah može stvoriti slika o njegovom životu u garaži i na ulicama okružen svakojakim problemima današnjice.

Postoji samo jedan mali možda, koji govori da sam očekivao da bi ovaj album mogao biti i bolji, ali ne smijem se buniti, jer ovdje su pjesme koje će se uvijek moći mjeriti s njegovim i žanrovski najboljim uradcima. Ako je ovim albumom opjevao svoje probleme uzrokovane nakon drugog, onda će mu i ovaj ponuditi dosta priča koje će nam ispričati na slijedećem. Vjerojatno još boljem.