Harry Styles “Harry’s House”: Privlačna, na trenutke zanimljiva ploča

Recenzija: Harry Styles “Harry’s House”- album preslušaj na Spotifyu.

Obilje potencijala bio je najveći adut Harryja Stylesa! Ideja iza njegove glazbe te opće prezentacije zanimljiva je i pristupačna, a stilske smjernice i detalji nešto su složeniji nego kod sličnih, prosječnih izvođača u već zasićenom polju. Umjetnik očigledno ne cilja mijenjati pop-sferu, definirati ono što žanr u budućnosti može postati, ali jednostavna težnja zadovoljavanja tradicije i inspiracije neosporiva je. Styles donekle nastavlja niz započet desetljećima unazad – razumijevanje utjecaja uvelike doprinosi generalnom pozitivnom dojmu. Istoimeni debi bogat je referencama na klasični rock (The Beatles, Joni Mitchell…), dok se sljedeći “Fine Line“ može pohvaliti kvalitetnim interpretacijama estetike sedamdesetih (pop i psihodelija). Sve napisano često je zapakirano u prividno ekstravagantan paket s namjerom pomaka senzibiliteta mase prema onom malo čudnijem. Muzika je međutim kontinuirano sigurna!

“Harry’s House“ najnovije je izdanje engleskog kantautora koje, premda se ne odmiče suviše od spomenute sigurnosti formule, donosi nužnu količinu eksperimentacije i boje – odmak nije drastičan, ali znatno utječe na zaključak. Ploča uranja u mnogo različitih žanrovskih bazena, dobro se snalazeći u svakom – iznenađujuće zaigrana kompilacija istražuje synthpop, funk, r’n’b s povremenim zamahom prema već naučenim psihodeličnim tendencijama. Ako zanemarimo očite zahtjeve diskografske kuće (prizemljivanje kreativnih potreba u korist postizanja neuvredljive forme), “Harry’s House“ zvuči ambiciozno, u dijelovima istraživački i ‘umjetnički’ – karakteristike koje su vrijedne iskrene hvale. Povremeno se eklektični pokušaji uranjanja u stilski pluralizam mogu činiti plitkima upravo zbog postavljenih limita kojekakvog odbora. Ovo je album koji mora zadovoljiti što veći broj ljudi, iako se želi protegnuti do nebesa.

“Harry’s House“ slijedi kronologiju započetu prethodnim radom, naginjući prema erama sedamdesetih te osamdesetih, naizgled preuzimajući priličnu količinu rizika (instrumentacija) praćenu napuštanjem grandioznih pripjeva. Projekt je kao takav više nego zadovoljavajuć – ne postoji loš trenutak zbog kojeg se želi prekinuti proces slušanja. Produkcija je neprekidno uredna, dovoljno složena te šarena, mada rijetko odvažna i zbilja genijalna (“Music For a Sushi Restaurant“ primjer je demonstrirane hrabrosti). Čak one najgore pjesme su ugodne, lake za uši, ali neovisno sterilne i homogenizirane – postoji prepreka koja ih sprječava kod potpunog prepuštanja zamišljenom; da postanu nešto sasvim drugačije. Nažalost, istaknuto je problem i cjeline – album realizira isključivo sigurne verzije pokušaja rizika. Oko razloga se može pričati (navedena interferencija izdavačke kuće, ograničena glazbena sposobnost ili potraga za vlastitim glasom), no puni potencijal nije ispunjen.

Unatoč manjkavostima, djelo je daleko od neuspješnog. Štoviše, ostvaren je opipljiv napredak – demonstrirana je zrelost u pristupu i realizaciji (postoji progres). Recenzija je usredotočenija na negativnije aspekte budući da se u toliko trenutaka vide izrazite mogućnosti; sjajne prilike. Stylesovi pokušaji eksperimentacije u sukobu su s konvencijama pop-glazbe – zato su sporadično utišani. Teško je reći koliko je to zbog nedostatka samopouzdanja i iskustva ili uplitanja više sile (producenti, čelnici labela), ali zadanim tempom zaista nije nužno puno do postizanja željene razine – potrebno se još malo osloboditi. Za kraj, “Harry’s House“ često je dobra, uvijek privlačna, ali rijetko zanimljiva ploča. No, došli smo do točke gdje je Styles postao predobar u onom što radi da bi to bilo dovoljno.