Harry Styles: Kalifornijski san

Harry Styles često navodi Davida Bowieja kao uzor, čak konstantno sa sobom na mobitelu ima snimku nekakvog Bowiejevog starog intevjua kao inspiraciju. U tom intervjuu Bowie priča o tome kako znati kad u glazbi radiš nešto novo, dobro i prijelomno – moraš osjećati kao da si uronjen u more taman toliko da ti prsti više ne dodiruju dno, tada osjećaš da radiš nešto uzbudljivo. U tome i jest glavni problem Stylesovog drugog solo albuma „Fine Line“ – on želi raditi glazbu koja će izdržati test vremena i želi da ga se shvati kao ozbiljnog umjetnika. U tom pogledu, iako je već svojim eponimnim debut albumom uspio pobjeći daleko od nasljeđa One Directiona i ovime bježi još više, ne postiže svoj cilj – čak i najšarmantnije pop zvijezde mogu patiti od te vrste naivne arogancije –  već ostaje, naravno, miljama daleko od svog uzora. No, ukoliko na njega gledate kao na vrhunskog zabavljača, što je definitivno moja percepcija, pogled na ovaj album se drastično mijenja – to nije glazba koja mijenja živote, ali jest glazba koja je neporecivo zabavna, šarmantna i lepršava i to su najjače točke ovoga albuma, kao i same Harryjeve dosadašnje solo karijere.

Dakle, ako ostavimo te gluposti s Bowiejem i prevelika očekivanja iza sebe, pred sobom imamo album u kojem zaista možemo uživati, i to s onom, bar u mojim godinama, guilty pleasure notom. Harry Styles od svih svojih bivših kolega iz 1D-a definitivno ima najviše seksipila, swaga, stila, vokalnih mogućnosti i u krajnjoj liniji talenta, kojeg je na ovom albumu odlučio usmjeriti u kalifornijske vode, snimajući album u legendarnom Shangri La studiju Ricka Rubina, kao i još nekim losanđeleskim kultnim studijima. Kalifornijsko sunce i kalifornijski snovi prelili su se i na velik dio glazbe, u kojoj se mogu čuti odjeci kalifornijskog folka, proga, soula i popa. Kao svoje partnere u pisanju i produkciji odabrao je udarni tim kameleonskih, žanrovski fluidnih multinstrumentalista i producenata – Kid Harpoon, Tyler Johnson, Jeff Bhasker i Greg Kurstin, koji su radili sa svima od Kanyea Westa do Taylor Swift, ponovno rade s njim i na ovome albumu i dijele s njim sve songwriterske dužnosti. Te dužnosti obavljaju i više nego solidno, donoseći velik, bombastičan, potpuno organski zvuk live rock benda, natopljen odjecima Stylesovih kalifornijskih uzora. U tom pogledu „Fine Line“ predstavlja još jedan Stylesov hrabar potez – bilo bi mnogo lakše prepustiti se autotuneu i elektroničkim trikovima, no ovdje ipak ostaje vjeran svojoj viziji modernog pop-rocka.

Prva polovica albuma napučena je singlovima koji su svijetlo dana ugledali i prije izlaska albuma, najprije potpuno bezlična „Lights Up“, a zatim mnogo zanimljivije „Watermelon Sugar“ i „Adore You“. „Watermelon Sugar“ je posebno interesantna, seksi i vrlo funky stvar pojačana bombastičnom kakofonijom trubača, za koju su mnogi u internetskim bespućima sugerirali da je zapravo o oralnom seksu. Pa baš bi i mogla biti, bar ću ovdje Stylesu dati toliko kredita da pomislim da ima muda tako nešto prodati. Uostalom, sam ovaj album najavljuje kao album o „seksu i tuzi“, pa neka mu bude, iako se nije usudio biti nimalo eksplicitan – ovdje, kao i u nekim drugim točkama albuma, sve ostaje samo na sugestijama. Inače, „Watermelon Sugar“ jako vuče na Miguelov „War & Leisure“ i njegove mnogo izazovnije voćno-seksi stvarčice „Pineapple Skies“ i „Banana Clip“. „Adore You“ pronalazi Stylesa u ljubavnim vodama, uz moćni falsetto, zanimljiv groove i zaigrani gitarski riff, a prati ga nevjerojatno simpatičan video spot smješten na izmišljenom živopisnom otoku Eroda (naravno, “adore” naopačke), na kojem Styles pronalazi ribicu kojoj će otpjevati svoje stihove, a ona stalno raste i raste, sve dok je nije prisiljen vratiti u more. Singlove slijedi „Falling“, jedina prava srcedrapateljna klavirska balada na albumu, u kojoj Styles priznaje sve svoje greške.

Na drugoj polovici albuma dominiraju pomalo psihodelična, prog-rockerska „She“, u kojoj je „ona“ zapravo mokri san oženjenog muškarca utopljenog u engleskoj svakodnevici i kao takva jedna od sadržajno zanimljivijih stvari na albumu, te superiorna „Sunflower, Vol. 6“, koja je puni pogodak, zabavna, zaigrana i lepršava, te uz egzotične zvukove električnog sitra i sinkopirane ritmove podsjeća na neke uratke žanrovski neuhvatljivih Vampire Weekend.

„Canyon Moon“ je čisti kalifornijski folk, kojeg Styles opisuje kao „Crosby, Stills i Nash na steroidima“, i kao takva jedna od uspjelijih stvari na albumu, opuštena i sunčana, za koju je otišao toliko daleko da je uspio pronaći ženu koja je izradila cimbal za Joni Mitchell, kako bi sličan mogao iskoristiti u ovoj pjesmi. No, nakon pogotka uslijedit će i najveći promašaj na albumu, „Treat People With Kindness“, koja je jednostavno preteatralna, uz gospel zbor i svu silu udaraljki kojima se nastoji prenijeti nekakva uzvišena poruka, što je, da se vratimo na početak priče, nešto što Stylesu ne polazi od ruke. Naslovna „Fine Line“ ipak ugodno zatvara album, u meditativnom tonu, uz stih „We’ll be alright“, laganu akustičnu gitaru, trubače i potopljene vokale u Bon Iver stilu.

Kad se podvuče crta, „Fine Line“ je u većem dijelu zaista zabavan i simpatičan album koji je usput i neka vrsta hommagea Stylesovim kalifornijskim uzorima, no nipošto nije toliko važan i velik album koliko bi Styles želio da bude, prvenstveno zbog toga što nije toliko inovativan u glazbenom pogledu, a mjestimično je čak i očito derivativan, te zbog toga što je pisanje smislenih tekstova i velikih izjava i poruka nešto što definitivno još uvijek nije u njegovom vidokrugu. Hoće li ikad i biti, pitanje je na koje sam mora odgovoriti u godinama koje dolaze. Zasad se, naravno, može pohvaliti velikim komercijalnim uspjehom koji kod njega dolazi gotovo po defaultu, velikim ambicijama koje nisu potpuno promašene, usmjeravanjem svoje karijere na jedan gotovo svojeglavo hrabar način, te avanturističkim i zaigranim duhom koji ga vodi u žanrovski i songwriterski sve zanimljivije vode. Kao vokalist i performer također ostaje na zavidnoj razini, a kao idol mnogim mladim djevojkama zapravo i nije loš – mnogi kritičari kažu da je svojom glazbom, stilom, intervjuima i nastupima uspio pronaći nešto što nazivaju netoksičnom muškošću, zadržavajući u velikoj mjeri respekt prema svojoj veoma brojnoj ženskoj publici.