Gromoglasni pucanj u prazno

Daft Punk svi jako dobro poznajemo. Guy-Manuel de Homem Christo i Thomas Banglter su svojim albumom “Homework” dotakli zvijezde i dokazali svima da ime Daft Punk znači nešto u svijetu elektronike, ali i šire. Pjesme poput “Around The World” i “Da Funk” obišle su svijet i našle svoje mjesto u mixevima svih relevantnih DJ-eva poput Laurent Garniera ili Gilles Petersona, a i danas ih ljudi rado uvrštavaju u mixeve tako da ove hitove teško možemo zaboraviti.

Ime su dobili po recenziji iz Melody Makera koja je objaljena 1992., u kojoj je kritičar recenzirao njihov singl po imenu “Darling” koji je izašao na Stereolabovoj etiketi Duophonic. Kako je recenzent tada tu pjesmu nazvao “Bunch Of Daft Punk”, to ih je u isti mah obeshrabrilo, ali i ohrabrilo i uzeli su ime Daft Punk. Dosta povijesti, i fast forward u sadašnjost…

Novi album “Human After All” otvaraju naslovnom pjesmom i prvo što dolazi na vidjelo je distorzija koja je primjenjena na skoro svaki segment ove pjesme tako da su distorzirani vokali, beat, samplovi, čak i gitara koja gradi glavnu melodiju ove pjesme. Ono što odmah postaje evidentno je da su Daft Punk pjesmu izgradili oko jednog te istog loopa i da na njemu zasnivaju čitavu kompoziciju. To bi sve još moglo proći da je taj loop imalo kvalitetan ili zanimljiv, no u ovom slučaju riječ je o osrednjem loopu kojeg može napraviti čak i malo djete.

Pjesmom “The Prime Time Of Your Life” nastavljaju istraživati svijet distorzija i ovoga puta donekle uspjevaju. Koristeći svoje tehničko znanje i kombinirajući isto s distorziranim vokalom uspjevaju napraviti pjesmu koja je zanimljiva prvenstveno zbog svog eksperimantalnog naboja, tj. tehnike u kojoj se poigravaju sampleovima, vokalima i jednostavnim beatom i sve to provlače kroz distorziju, no ovo sve skupa nije dovoljno zanimljivo da bi se pjesmu smatralo nečim vrlo inovativnim. A pjesma “Robot Rock” se otvara solom na bubnju i kad joj se pridruže ostali elementi poput bassa i gitare počinje zvučati poput obične rock pjesme. Najzanimljiviji element pjesme je gitara provučena kroz gitarski procesor koji je namješten na nekakav elektronski zvuk i to je ono što je interesantno, no pjesma osim toga ne nudi ništa drugo.

S “The Brainwasher” su me podsjetili malo na industrial jer su svi elementi prilično robotizirani i zvuče u potpunosti umjetno što nije ispalo baš najbolje. Pogotovo nezanimljiv element u pjesmi nastupa kad je malo razrade i dođu do djela koji svojim zvukom podsjeća na hardcore techno, što mi definitivno nije bilo zanimljivo – ne zbog hardcore techna, nego zbog načina na koji je to napravljeno. “Television Rules The Nation” nastavlja niz pjesama u kojima eksperimentiraju sa svim i svačim tako da se ovdje pojavljuje kombinacija houseoidnog 4by4 ritma s distorziranim vokalom koji ‘pjeva’ naslov pjesme i kojem se ubrzo pridruži gitarski riff. I to je to. Vjerovali ili ne, to je sve što su nam Daft Punk htjeli reći ovom pjesmom.

Dok nas “Technologic” vodi u područje koje me podsjeća na Atari Teenage Riot, ne toliko u glazbenom smislu, nego više u koncepcijskom smislu. Recitiranje stihova su prepustili djetetu i i napravili ‘suhi beat’ i time potpisali još jedan promašaj. Album zatvara radio verzija pjesme “Robot Rock” koja je malo bolje napravljena od full-verzije, tako da bi je nazvao najboljom na albumu jer traje kraće od svoje originalne verzije i mislim da su u ove 3 minute mnogo više toga rekli nego u 4:47 koliko traje full verzija.

“Homework” je bio odličan album, no “Human After All” to ipak nije. Ne znam što su htjeli postičć s ovim albumom jer mi u njemu sve zvući preeksperimentalno, ali ne i u pozitivnom smislu. Žao mi je što Daft Punk nisu nastavili raditi glazbu koju su dosad radili, i žao mi je što, ukoliko su se željeli razvijati, nisu krenuli u drugom smjeru. Ovako su napravili album koji se nalazi na razini onog singla zbog kojeg su dobili ime Daft Punk.