Goca R.I.P.: Samostalni korak člana KUKU$ klana

I bum, propao!

Goca R.I.P., član popularnog trap kolektiva Kuku$ Klan, izbacio je debi studijski album “Besmrtni“. Sad, pojednostavit ću si postojeće dileme oko projekta poprilično izravnim iznošenjem stečenih dojmova. Rad nije dobar, fakat nije dobar! Dao sam si vremena kod slušanja, preslagujući razmišljanja te izvlačeći potencijalne tragove uspješnosti, no u procesu sam ostao siromašan i krajnje umoran. Iskreno, ne razumijem zašto ovo postoji. Gdje je umjetnička namjera, koncept ili ideja, koja bi uvela malo logike u nespretnu prolaznost slučajnih trenutaka ispraznosti. Hitova (bangera) nema, produkcija je toliko skeletna i neishranjena da ju lagani povjetarac dijeli od potpunog urušavanja, a tekst je većinom ineptan i flacidan. Uglavnom, djelo je u potpunosti isprazno bilo kakve osobnosti, kreativnosti i originalnosti.

Upravo na tragu napisanog, nisam siguran da Goca R.I.P. zapravo zna tko je on uopće (ili što želi postati). Tužno je što se “Besmrtni“ čita kao amalgam stilskih etiketa estetski definiranih umjetnika, u nedostatku sebi jedinstvenih karakteristika – nije uvažena niti najmanja potreba za ubrizgavanjem autohtonosti u uobličenu formu lijenosti. Utjecaji nisu nužno loša stvar, štoviše poželjan su aspekt gradnje pjesme, ali besramna interpolacija odveć klišejskih soničkih blokova čine nepodnošljivu cjelinu na pragu neslušljivosti. Molim vas, neka mi netko proba objasniti po čemu ovo iskače iz regionalnog, a pogotovo zapadnjačkog, glazbenog krajobraza. Zašto je vrijedno izdvojiti vrijeme, svih 21 minutu, za slušanje kolaža jeftinih imitacija Travisa Scotta, The Weeknda, pa čak i Lil’ Peepa (+ ostalih izvođača bezličnog trapa i cloud rapa) kad su originali na dodir udaljeni?

Majko draga što se događa s instrumentacijom, što tek s vokalima? Idemo sistematski! Pjevanje / repanje krajnje je ružno, izribano noževima auto-tunea do stupnja sakaćenja – neovisno, ne može se reći kako je Goca osobito dobar pjevač. I čemu dovraga služe svi oni nepotrebni, iritantni ad libovi? Valjda je mašte bilo na pretek, pa se prazan prostor odlučilo ispuniti inovativnim muzičkim ekspresijama (daj barem karakter u njihovom iznošenju). A glazbeno zaista nemam puno nadodati na utvrđeno. Beatovi su skeletni, banalni, a k tome još nedorađeni. Uostalom, toliko su neupečatljivi i prepušteni atmosferi da se s njom stapaju. Pored svega, još kad se dođe pred vrata prihvatljive kompozicije, ona završava nakon minute i pol.

Pripjevi su također loši, ako prepoznatljivi (pr. “Fingerprint“). Problematika konstrukcije hooka sporadično se svodi na neukusnu repeticiju (“Bejbe“, “Povijest“) ili na perfidnu nemarnost konkretizacije započetog – kao na “Mamacita“, gdje proizvedeno zvuči nestabilno zahvaljujući pukom upotpunjavanju praznine vokalnom infleksijom (whoa). “Kači Storije“ bi bez pomoći odbojnog tropical beata i procesuiranog izražaja (cliche AF) potonula u tminu neprimjetnosti (struktura refrena mogla bi proći). Najgora scena kratkometražnog užasa javlja se pri kraju, na pjesmi “Povijest“. Uz monoton hook, sve oko uratka toliko je ružno i umjetno – obrađeno do besvijesti (nemam riječi više, isprike). S ciljem čuvanja razuma od moguće disperzije, okrenimo list i fokusirajmo se na poneke pozitivne elemente.

Uvodna “Zbog Tebe“ ima pohvalnu progresiju te grandiozan hook, usprkos očiglednom preuzimanju instrumentalne palete s The Weekndovog novog izdanja (hm, možda se prije radi o singularnoj synth liniji i elementarnoj perkusiji nego o paleti, ali ‘ajde). Kolaboracija s Yung Bude-om “Zmije“ sadržava afirmativnu izmjenu hvalospjevnih stihova iznad dostojne instrumentalne komponente, osvrnuvši se na podijeljenu ličnost mnogih poznanika (prokletstvo slave). Zadnje dvije pjesme, kombinacije akustičnih težnji i trap produkcije, imale su potencijal biti nešto više. “Prvi Snijeg“ plijeni pažnju pokušajem strukturiranja narativne strune, no posustaje zbog korištenja suvislih ad libova, nekontroliranog naglaska na distorziju vokala te loše imitacije Young Thuga, dok “Outro“ jednostavno nije gotova. Treba napomenuti kako je upravo “Outro“ jedini moment na kojem Goca R.I.P. zvuči dobro. Umnažanje nekolicine gitarskih akorda preko ranjivih izdisaja seže do dubljih emotivnih niti te naznačuje potencijal, no volje za dovršetkom izgleda nije bilo.

Ne znam kako zaključiti situaciju trenutno. Nisam muzički obrazovan, pa se slažem kako moje mišljenje ne predstavlja ništa, samo predosjećam da bi kod sličnih osoba djelo prošlo mnogo gore. Sretno dalje i sve najbolje!