Jonathan Richman
Not So Much to Be Loved As To Love
Datum izdanja: 22.06.2004.
Izdavač: Vapor Us
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
“Not So Much to Be Loved As To Love“, izdan prošle godine, kolekcija je toplih, jednostavnih pjesama, napisanih i izvedenih u autentično richmanovskom stilu. Sve ono što Jonathana čini originalnim u kantautorskom svijetu nalazi se i na ovom, njegovom 21. albumu – i “simpltonska” melodija (akustična gitara, udaraljke i povremeni bas) i pjesme koje su bliže skicama ili demo verzijama nego dovršenim cjelinama, i ležerno miksanje jezika na kojima isporučuje sve te divno ispaljene lirske sličice o ljubavi, ljepoti i Njoj i djetinja, naivna iskrenost kojom promatra svijet oko sebe.
Tematski okvir također je prepoznatljivo richmanovski: od hodam-ulicom-spoznajem-nešto-novo-o-sebi pjesama (“Not So Much to Be Loved As To Love”), sretan-sam-što-sam-opet-zaljubljen minijatura (“My Baby Love Love Loves Me“), prestani-biti-cool-i-uživaj-u-životu preporuka (“He Gave Us The Wine To Taste), o-ljubavi-i-ljepoti-može-se-pjevati-i-na-stranim-jezicima (“Cosi Veloce”, “Les Etoiles” itd.) pa sve do htio-bih-s-vama-podijeliti-fasciniranost-ovim-umjetnicima numera (“Vincent Van Gogh” i “Dali“).
Jedino “Abu Jamal – jedna od rijetkih politički obojenih pjesama u njegovom opusu – iskače iz tog okvira – u njoj Jonathan iskazuje svoje neslaganje odlukom suda da se pogubi (po njemu) nevinog čovjeka. Koliko god to bio hvalevrijedan potez čini se ipak da Jonathanov naivno-idealističan pogled i nije baš najadekvatniji kut gledanja na ovu tešku temu. No unatoč “Abu Jamal” i nekolicini slabijih pjesama (“Les Etoiles”, “On A Du Soleil”) Jonathan Richman je i dalje neodoljiv – poput djeteta s velikim tamnim očima koje dolazi sa svojom najdražom slikovnicom i moli vas da mu je pročitate, a onda vam upravo pročitanu priču krene interpretirati iz svoje dječje perspektive…
Polako i mukotrpno nižući redove ovog teksta (koji više liči na osnovnoškolsko pisanje o lektiri negoli na iole ozbiljniju tzv. recenziju) sve sam svjesniji činjenice da se o poetici ‘vječnog dječaka’ Jonathan Richmana, svoj satkanoj od jednostavne ljepote i malih životnih istina zabašurenih u uvrnute stihove, ništa konstruktivno i ne može napisati, a da to ne zvuči kao puko prepričavanje onoga što je majstor na svoj originalan način već otpjevao.
A prepričavati neću, tek preporučiti odlazak na Richmanov koncert 29.3. u Močvari da se i sami uvjerite zašto je o njegovoj glazbi bolje šutjeti i u njoj jednostavno uživati… Kad smo već kod frustrirajućeg iskustva pisanja ovakvih recenzija, ima Richman i za to stihove:”…He gave us the wine to taste it,/not to talk about…/He gave us the wine to taste,/Not to critize and waste it…“.
Pisanje o lijepoj glazbi je stvarno katkad uzaludno – poput, recimo, ‘plesanja na arhitekturu’…
