Glasovi iz prošlosti

Priča o albumu “Child Ballads” počinje u trenutku kad je Anais Mitchell u knjižari kupila knjigu Francisa Childa u kojoj je on, prije nekih dvjesto godina, sakupio tristotinjak popularnih engleskih i škotskih balada, te ih izdao pod nazivom “Child Ballads”, sačuvavši ih tako od zaborava.

Kad je Mitchell zaronila u to stoljećima staro štivo ostala je osupnuta ‘prekrasnim jezikom’ i ‘umijećem storytellinga’. S kolegom Jeffersonom Hamerom – gitaristom koji ju je pratio na albumima “Headstown” i “Young Man In America” – sjela je uz vatru s dvije akustične gitare i udahnula melodije u tekstove Childeove pjesama. Slova iz njegovih tekstova počela su ponovno lebdjeti na notnom polju, desno od violinskog ključa.Mitchell nije novo ime na sceni. Od svoje sedamnaeste godine s gitarom u rukama probija si put na trnovitoj glazbenoj stazi. Njen prvi zapaženiji album jest “Headstown” iz 2010. na kojem je uglazbila grčki mit o Orfeju, stvorivši ‘folk-operu’ u kojoj je okupila zvučna imena poput Justina Vernona, Ani Difranco, Grega Browna i Bena Knoxa Millera. Prošlogodišnji album “Young Man In America” snažno je djelo na kojem se ponekad osjeti miris onih Lou Reedovih gradskih ulica, koje egzistiraju negdje između ‘cirkusa i kanalizacije’. “Child Ballads” jest mirnija ploča intimne atmosfere na kojoj se prožimaju drevno i moderno. “Zaljubila sam se u egzotičan jezik ovog ‘storytellinga’” objasnila je Mitchell. Priče koje je Child zabilježio u svojoj knjizi su, naime, već tada bile stare.

Na ovom albumu njih je sedam. Zajedničko im je što su sve spjevane u folk ključu, nad njima je nadvijeno tmurno nebo britanskog ostrva te izronjavaju iz tužnih, molskih akorada. U osnovi, to su priče prepune vještica, uroka i transformacija.

U “Willie’s Lady” kralj se vraća iz zatočeništva, zatiče trudnu kćer i zapovijeda vješanje djetetovog oca. Priča slična onoj koju je Peckinpah obradio u filmu “Donesite mi glavu Alfreda Garcie” ovdje ima sretniji završetak. “Riddles Wisely Expounded” je prekrasan dijalog između ljubavnika, u kojem se ljubav mora potvrditi inteligentnim riješavanjem zagonetki.

Naravno, ima ovdje i smrti. Šeširi utopljenih mornara plutaju nad potopljenim brodom, njišući se na zapjenušanim valovima u “Sir Patrick Spense”; “Geordie” jest vapaj trudne žene nad muževom sudbinom. On je, naime, nevin, a uskoro će visjeti. Priče iz novinskih stupaca crne kronike, stare stotinama godina, ovdje čudotvorno oživljavaju. Ponekad zvukovno nalikuju na Stingovo isčitavanje pjesama Johna Downlanda; ponekad na Joan Baezovo pjevanje one legendarne priče o Johnu Rileyu.

Vitzualno Mitchell i Hamer nalikuju na Glena Hansarda i Marketu Irklovu iz filma “Once”, dok na hladnim ulicama Dublina izvode svoje pjesme. Njihovi glasovi se međusobno prožimaju i pridržavaju, dok s lakoćom prolaze kroz atmosferu većinom ispunjenu neizvjesnošću, strahom od smrti, vještičjim urocima i ljubavlju. Na tom putu pratnju im prave akustične gitare, ponekad se pojavi i harmonika, ponekad violina i bas. Childove pjesme kroz aranžmane Mitchellove i Hamera dokazuju da velike priče stanu u malene forme, te da zbog toga nimalo ne gube na kvaliteti.

“Hyms For The Exiled”, prvi album Anais Mitchell, inpirirao je ‘Bushov zastrašujući prvi mandat’. “Headstown” je inspiriran grčkom mitologijom, dok je “Child Ballads” zaronjen u povijest staru dvjesto godina. Povijest joj služi kao pogonsko gorivo. Šetnja kroz njenu diskografiju nalikuje na šetnju kroz knjižnicu, gdje knjige sviraju o svijetu kakav je nekad bio, a više nije.