GIR “TESTAMENT“: ljubav u doba Dubrave

Niti Zagreb nije ono što je nekad bio – kažu. Slike Zagreba koje su se konstruirale prošlog stoljeća, odnosno slike idiličnih šetnja u Zagrebu, planinarenje na Japetić ili Sljeme, vožnja tramvajem te pretjerivanjem s germanizmima u govoru počele su spektakularno pucati pod svojom težinom. To, i mnogo više od toga istražuje GIR, pravim imenom Marin Hučić (Geralt iz Rivije, po jednom od junaka The Witchera) u svojem albumu „TESTAMENT“.

Čak i prije slušanja albuma od GIR-a se može očekivati svašta; njegov narativ o konstantnoj promjeni zvuka, kliničkoj disekciji fonetike unutar strukture hip hop kompozicije te osmogodišnja odiseja koju je GIR vodio od svojeg prvog zapaženog projekta, „Zagreb iz Atlante“ jednostavno uzbuđuje. GIR je u Hrvatskoj kopljonoša „svjesnog (t)rapa“ u Hrvatskoj (oznaka inteligentnog (t)rapa bi ovdje zvučala previše ekskluzivno). Već iz „Zagreb je Atlanta“ te „Rawno iz Rivije“ GIR je pustio pečat elokventnog kroničara, isprepletenog s akutnim društvenim pitanjima.

U jedva 30 minuta, „TESTAMENT“ donosi jedan poseban svemir zvukova, elementa te tekstura, potpomognutim klasicima, koji nemaju nužno veze sa žanrom u kojem se GIR bavi. Tako je u „Momentima“ u breakdownu pjesme uključen legendarni sample bubnjeva Phila Collinsa iz „In the Air Tonight“. U „Barakudi“ se GIR i Bore Balboa referiraju na „Hooked on a Feeling“ Blue Sweda. Naravno, tu je još više prepoznatih i nepoznatih referenci – međutim, album nikako ne puca pod pregršt referenci te „TESTAMENT“ nije samo blijeda preslika aktualne pop kulture, već testament u kojoj je pop kultura samo suplement kod kataliziranja GIR-ovih motiva. Primjerice, u „Grimey“ GIR unatoč dodavanju pregršt referenci iz pop kulture i dalje daje svoj obol aktualnom društvenom stanju („Danas svi su woke/Influenseri i gurui odvaljeni od koke/Povlašteni cvileži — “Sve je depresija”/Al pusti njih — slušaj ovog MC-a jer…“)

„TESTAMENT“ je nevjerojatno svjež album, iako se barem prva polovica duboko oslanja na atmosferu nekog pop revivala iz 1980ih, sa sampleovima klavira vješto prošaranih kroz cijeli album“. Posebna recenzija mogla bi se samo napisati za tekstove, koji oduševljavaju iz pjesme u pjesmu – groteskno kao Danny Brown („Oduvijek želio sam bit gospodin kô Marko Tolja/Ali tata mi jе mrtav, a mama je narko drolja“ u „Barakudi“), društveno pesimistično kao Billy Woods („Deset-nula-četrdeset — vani je rusvaj/Janjevci, Šiptari, Hrvati, Bosanci — to se zove čušpajz“ u „10040“) te neviđeno rušilački („U betonskoj džungli sanjamo zlatne plaže/havajske koktele, tajlandske masaže“ u „AAA“). U svakom slučaju, „TESTAMENT“ ne može se samo slušati, već se može i čitati.

Album je uistinu dosljedan svojem imenu; „TESTAMENT“ je uistinu jedna duboka, beskompromisna ispovijed. Od osobnih osjećaja te geneze i disekcije Dubrave kao stereotipnog, nasilnog, despotskog zagrebačkog kvarta, album je iskrena ispovijed provučena kroz gomilu ironije i sarkazma; tako „Ljubavna“ ne govori o ljubavi, već o sjebanoj usporedbi ljubavi te prosječnog obračuna u Dubravi. Dubrava posebnu posvetu dobiva u „10040“ – naslov pjesme nekako spada s trendom u hrvatskom (t)rapu, gdje je kraj umjesto najljepšim epitetima označen nečim toliko neosobnim kao poštanskim brojem; na kraju krajeva, tu je potrebno ponovno spomenuti Pekijev singl „22320“ u kojem se isti narativ preslikava na Drniš.

Dok mediji uporno pokušavaju razbiti imidž Dubrave kao kvarta kriminala te nasilja te popraviti možebitnu krivicu koja se je dogodila Dubravi, GIR-a takve priče ne zanimaju – ako njega pitate, Dubrava je upravo takav komforni, urbani despotizam, minijaturna apokalipsa; no, u tom kaosu GIR se vrhunski snalazi te ga analitički opisuje kao svoje mjesto komfora te kaosa.

Također, u „TESTAMENTU“ se nalazi vrlo impresivan popis collaba – zapravo, album otvara „Momenti“, collab s beogradskim reperom Dadom. U „Barakudi“ sudjeluje i Bore Balboa, koji  pjesmi (pa i samom albumu) donosi mediteranski, kalkulirano buntovni štih – album jednostavno dobije mrvicu na ezoteriji čim se ubaci Bore sa stihovima o prekaljenom Fallu da Solu. Isto tako u „James Bond Repu“  uz prizvuk jazz hopa/chillhopa krasno ulazi i Bizzo iz Bolesne braće, koji također ostavlja svoj mini testament („Sveti duh, Bizzo sakralni koncert/Vječni disident, s drotom introvert/Dijete ratnik, bivši geto rezident/Did it for the love of money, jebeni testament“).

Vjerojatno vrhunac collaba leži u „Tri klase“ s Bibom iz Crnog Ceraka te Foxom. „Tri klase“ prekrasan je te (obzirom na definiciju samog žanra) relativno suptilan braggadoccio, u kojem GIR, Biba te Fox istražuju svijet između potpune propasti te ništavnosti te svijeta elite, luksuza te naglog uspjeha.

„TESTAMENT“ živi uistinu u duhu svojeg naslova; iskreno ispričan, prekrasno dostavljen, enciklopedijski sročen, dok u isto vrijeme ne zalazi stereotipno u teme koje su mogle itekako ispasti loše; percepcija GIR-ove Dubrave zasigurno odstupa od svih onih koji pokušavaju dekonstruirati Dubravu kao miroljubiv kvart. Uz zavidni broj collaba (čiji se popis sastoji od kaotičnog miksa hip hop veterana te mladih nada hip hopa), pregršt probranih melodijskih elemenata unutar ogromne svjetine rapa te hip hopa, „TESTAMENT“ je definitivno jedan od kandidata za najiskreniji album ove godine.