Fulminacija bez kulminacije

Podravski etno blueser Miroslav Evačić objavio je pod novom etiketom Croatian Roots Music (ogranak Croatia Records) novi album “Fulmination” nastavljajući spajati glazbene tradicije Mississippija i Drave, ali, nažalost, moćni glazbeni tokovi dvije rijeke nekako su se primirili.

Miroslav Evačić dosad je osvajao simpatije na dva načina: prvi je svojim čudnim izgledom koji su zamjećivali oni koji se nisu htjeli zamarati njegovom glazbom, a ove koji su upijali njegovu glazbu, osvojio je prirodnošću i nepretencioznošću. Njegovi albumi bili su rijetko uspješna fuzija podravskog folklora i američkog bluesa, a kako to obično u nas biva, prije je zapažen u inozemstvu nego u rodnom kraju.

Malo-pomalo uloženi trud, entuzijazam te iskrenost koja je dopirala iz svakog odsviranog tona, učinili su od Evačića prepoznatljivog autora među istinskim ljubiteljima glazbe, dok ga je ostatak upamtio po nastupu na Dori. Dobili smo jedan od najboljih originalnih izvoznih proizvoda koji bi mogao parirati bilo kojem izvođaču u tzv. world music, danas popularnom i vrlo ‘in’ žanru.

Istina, “Čardaš Blues” i “Blues reke Drave” bili su malena remek-djela, no “Fulmination” je – u usporedbi s njima – samo djelo. Zašto? Nekoliko je razloga, spomenimo prvo onaj najvažniji: pjesme albuma nisu odsvirane u atmosferi prethodnika, Evačić i društvo nisu se skupili u jednoj prostoriji i iz neobveznog jama iznjedrili vrhunske pjesme, već je album sniman tijekom 2007. u Hrvatskoj i Australiji.

Znači, dijelom je nestala ona autentičnost, ona kemija s prethodnih albuma; nema onog opipljivog osjećaja kao da sjedite skupa s izvođačima u istoj prostoriji dijeleći trenutke za pamćenje.

U jednom intervjuu Evačić je kazao kako želi modernizirati svoj zvuk, otići jedan korak dalje, ne ponavljati stalno istu formulu, jer u Hrvatskoj doista i jest uobičajeno da kad imate neku formulu, onda je forsirate do onog trena dok ne propadne, I stoga, kapa dolje za promjenu. Međutim, nije svaka promjena vijek nužno promjena nabolje.

Instrumentalno fenomenalan (treba poslušati “Lotam Blues“, nevjerojatan spoj tamburice i slide gitare), potpomognut uslugama Briana Ritchiea (Violent Femmes), Evačićev vokal samo je gost u dvije skladbe, dok je većinu preuzeo Tomislav Šitum, kojeg je eto dopala uloga najslabije karike albuma. Pjesme u kojima je vodeći vokal zvuče prilično nezainteresirano, čisto rutinsko-gažerski, tako da veličanstvenost aranžmana ne dolazi dovoljno do izražaja.

Ipak nije sve tako crno: čak kad je i lošiji nego što smo navikli, Evačić i njegov Čardaš Blues Band bolji je od većine beskrvnih domaćih izvođača koji neuspješno koketiraju s domaćim folklorom trudeći se biti autentični.