Istarski etno freak se nastavlja zabavljati

Nakon vrlo uspješne suradnje s Alenom Vitasovićem sredinom 90-tih, Livio Morosin je krenuo u solo-vode. Tijekom godina se pokazalo da je Livio vrsni maher etno glazbe, u koju je znao dodavati mnogo različitih elemenata, što je dalo dodatnu zanimljivost njegovim radovima, a struka je to znala cijeniti.

Njegov novi album jednostavnog naziva po samom izvođaču “Livio Morosin” donosi 17 pjesama koje zvuče kao standardna pjesmarica samog autora, a nadodao je još dva bonusa, čime je pokazao da ima što ponuditi puku.

Morosin kao čuvar istarskog etna izvrsno interpretira narodnu glazbu svojeg kraja, ali se u nekim trenucima ipak lagano osjeća prevelika želja za eksperimentalnošću pa ponegdje neka pjesma malo uspori cijeli doživljaj. Za cjelinu albuma bi možda bilo nešto bolje da je izbacio pokoju stvar, ali i ovako ‘drži vodu’, makar je malo razvodnjen.

Većinu pjesama je uzeo iz naroda, a zatim ih preradio u svojem štihu. Tu se vidi sva genijalnost ‘istrijanskog zajebanta’ jer se ne libi upotrijebiti niti elektronske dodatke da bi što bolje dočarao svoju viziju pojedinih pjesama tako da bi se neke pjesme bez problema mogle naći i na disco floorovima, kao što se je i prije nekoliko godina našao svojevrsni Punjabi MC. OK, primarni cilj Morosina nisu dance pjesme, što je dokazao s nekoliko odličnih laganica u kojima u prvi plan stavlja frulice, roženice, violine, gajde i slični instrumenti…

Album otvara minijatura “Intro” na flauti, nakon čega uskače “Jutros sam se rano stala“, na kojoj gostuje KUD Zadobarje. Nakon kratkoga ženskog vokala koji govori kako bi htjela postati muško, KUD Zadobarje odvodi pjesmu u jednu drugu dimenziju, onu koja se je našla u glavi Livia Morosina.

“Tarankanje uz mih” je prva vrlo živahna pjesma s disco ritmom i tradicionalnim instrumentima, kojom se pokazuje da ‘staro’ može biti u kombinaciji s ‘novim’, a žanrovski joj je vrlo slična i “Mantinjada“. Instrumental “Mantra hopa cupa skoči” je jedan od vrhunaca albuma, jer je na njoj sve posloženo u najboljem redu, a ne znaš koji je dio bolji, dionice na gajdama ili gitari koje se neprestano izmijenjuju.

Nakon vrlo dobrog uvoda slijedi nekoliko blijeđih momenata koje spašavaju “Kad je Bog z crkve zaša“, koja ima aranžman u stilu Arcade Firea na istarski način, te “Kako da je zabim“, vrlo tužna ljubavna balada na gitari.

Da Irska i Istra glazbeno nisu previše udaljeni pokazuje pjesma “Svatovska“, dok se na “Stani more” osjeća zafrkantski ‘jovanottijevski’ stil brojalice, ali u nešto lakšem izdanju. U “Heroin (Žuti dub)” se ponovno vidi Morosinov jak autorski rad, kao i u “I ja sam ud zemlje” koja ipak malo zaostaje za ostalim pjesmama.

Bonusi su ono što se vrijedi čekati… “Volim ja” je nesuđena pobjednica ovogodišnjeg natjecanja na Dori, u kojoj Livio u duetu s Evačićem na šaljiv način spajaju Međimurje i Istru u ljubavnoj pjesmi s vrlo malo stihova, dok je “God Don’t Never Change” posveta i prerada Blind Willie Johnsona u ‘tradicionalnom’ Morosinovom stilu.

Dugogodišnji boravak na glazbenoj sceni Liviu Morosinu je donio mnogo iskustva koje lagano prebacuje u kajdanku pa nam uz malu pomoć bogate tradicionalne hrvatske glazbe donosi zabavu kojoj bi etno trebao težiti. Poigravanja za miks-pultom donijeli su šaroliki tonus pjesama, od skroz laganih do vrlo dinamičnih čime album dobiva na protočnosti.

Autorski dio Morosina nikad nije bio (previše) upitan, u prvom redu se to vidi i po pojavi Vitasovića, koji se nije sastao sa hitom nakon prekida suradnje s Liviom, a na albumu “Livio Morosin” osjeća se daljni glazbeni razvoj samog autora.

Hrvatska ima bogatu narodnu baštinu pa je bolje da se držimo nje, a ne da krećemo preko granica u potjeri za ‘narodnjačkim’ hitovima. Nadam se da će nova etiketa Croatia Roots Music zaživjeti u punom jeku, da će brzo skupiti eminentne hr-etno izvođače pa da lagano možemo pratiti razvoj modernog izričaja tradicionalne glazbe.

“Livio Morosin” nije toliko jak kao Afionov prvijenac, ali niti ne zaostaje previše za njim pa ne vidim razlog zašto ne bismo uživali u njemu.