Fuison bass osvježenje

Stanley Clarke, basist koji staje uz bok s Jacom Pastoriusom i Marcusom Millerom, nedavno je izdao novi album pod nazivom “The Toys of Men”, koji nas stilom sviranja vraća na sam početak njegove karijere koju je započeo davne 1971.

Tada se na njujorškoj sceni pojavio kao kontrabasist koji je već tada svirao s mnogim poznatim jazz glazbenicima kao što su bubnjar Art Blakey, saksofonist Pharaoh Saunders, pijanist Horace Silver, te saksofonisti Dexter Gordon i Stan Getz.

Clarke je postao poznat kao predstavnik nove tehnike sviranja bas-gitare – slapa. Tada je upoznao klavijaturista Chicka Coreau, koji je u to vrijeme napustio legendarni sastav Milesa Davisa. Zajedno su osnovali skupinu Return To Forever, u kojoj je Clarke bio koautor i dugogodišnji član, te je na Corein nagovor s kontrabasa prešao na električnu bas gitaru.

Bend je doživio veliki uspjeh i to u postavi s Al Di Meolom na gitari i Lennyem Whiteom na bubnjevima. Clarke je nedavno obradovao fusion nostalgičare izjavivši da on i Corea ovog ljeta planiraju ponovo okupiti grupu.

Paralelno sa sviranjem u Return To Foreveru, Clarke je 1973. izdao i svoj prvi samostalni album, “Children of Forever”, za kojim su uslijedili legendarni “Stanley Clarke” i “School Days”. Postupno je izgradio vlastiti stil i prepoznatljiv zvuk koji stalno usavršava i mijenja, što dokazuje i ovaj uradak.

Album odiše jakim fusion zvukom koji je baziran na snažnim prepoznatljivim Clarkeovim bas-dionicama, a zaokružen je odličnim svirkom suradnika. Započinje suitom od šest stavaka, po kojoj je i nazvan album “The Toys of Men“.

Što se toga tiče, Clarke je rekao: “Kad sam počeo svirati s dečkima iz sadašnjeg benda, stalno smo svirali fusion iz 70-ih, zato što obožavaju Return To Forever, Mahavishnu Orcestra i Weather Report. Htio sam ih ‘skinuti’ s toga. No oni to toliko obožavaju pa sam odlučio da će se ovaj album temeljiti na takvoj glazbi. Poludjeli su za suitom ‘The Toys of Man’. Uvijek ju žele svirati što duže, a kad ju sviramo uživo, neprestano se mjenja.”

U nastavku slijedi mnogo pjesama različitog karaktera. “Chateauvallon 1972” posvećena je poznatom fusion bubnjaru Tonyu Williamsu. U skladbama “Back in the Woods“, “El Banjo Negro“, “Broski“, “Hmm Hmm” i “Bass Folk Song No. 6” Clarke svira kontrabas, bez pratnje benda, što dosad nije bilo uobičajeno u toj količini. U svaku od pjesama unio je različit duh te je pomiješao razne stilove od folka, preko jazza do španjolske glazbe.

O kontrabasu je izjavio: “Ne vjerujem da se netko može prozvati stopostotnim basistem ako ne zna svirati kontrabas. Morali bi imati bar nekakvo znanje o kontrabasu, zato što je to ono odakle je bas nastao, to je izvor.”

U energičnoj pjesmi “Bad Asses” svira duo s Ronaldom Brunerom Jr., mladim bubnjarem koji već neko vrijeme svira s njim, a pratio ga je i na nastupu koji je Clarke održao u travnju 2007. u zagrebačkom klubu Aquariusu. Tada je predstavljao album “1,2, To the Bass”.

Iako su na tom koncertu publiku oduševili i Clarke i Bruner, Ruslan Sirota, jedan od dvojice klavijaturista, ostavio je dojam beznačajnog glazbenika iz pozadine. No na ovom albumu Sirota se pojavljuje kao autor pjesme “Jerusalem” te kao klavijaturist koji privlači pažnju.

U ostalim se skladbama redaju mnogi glazbenici, među kojima su mladi violinist Mads Tolling, gitarist Jef Lee Johnson i pjevačica (inače i kontrabasistica) Esperanza Spalding, koja je prije godinu dana nastupila na zagrebačkom festivalu Jazzarella u ZeKaeM-u. Clarke se, osim zanimljivim skladbama, istaknuo i zavidnom razinom tehnike sviranja koju je malo koji bas gitarist ili kontrabasist ikada postigao. Također je zanimljiva njegova raznolikost što se tiče odabira glazbala.

Za razliku od ostalih basista koji odaberu samo jedno od tih glazbala, on odlično svira i kontrabas i električnu bas-gitaru, a k tome koristi i tenor-bas te akustičnu bas-gitaru. O tome je rekao: “Kad sam počeo svirati kontrabas i električni bas, shvatio sam da su to dva različita načina mišljenja. Kontrabas se temelji na tradicionalnom pristupu, a električni bas su u to vrijeme svirali gitaristi. Ako je bend imao četiri gitarista, a trebali su basista, izabrali bi najgoreg i rekli mu: ‘Ti ćeš svirati električni bas’. Sada kada je priznati instrument, možemo vidjeti klince od 12-13 godina kako uče svirati električni bas, ali iskusniji bas-gitaristi znaju da se moraju suočiti s kontrabasom, zato što je većina onog što oni sviraju došlo od slušanja kontrabasa.”

Iako je glazba s ovog albuma drugačija i komercijalnija od one s ranih albuma, zanimljiva je zato što Clarke jazz-rock stil 70-ih prilagođava današnjem vremenu te tako fusionu daje nov, svjež oblik. Ako ništa drugo, ovaj album je pokazao da Stanley Clarke nije od onih koji žive na staroj slavi. Kad se sve zbroji, svijet je bogatiji za jedno energično, raznovrsno, fusion ostvarenje.