Frenkie “Dunya”: Frenkie kroz reggae ponovno pronađen

Za Frenkieja je proteklih nekoliko godina bilo prilično živahno – od njegovog prekaljenog prvijenca, odnosno „Odličnog CD-a“ iz 2005. godine danas je duga cesta, na kojoj je Frenkie uz svoj bezobrazno beskompromisan, agresivan hip hop stil dodavao precizne komentare na sociopolitički despotizam unutar Bosne i Hercegovine („Pismo Milanu“, „Hajmo ih rušit“), miješao lokalne užitke s globalnim proporcijama („Bratmoi“) te povremeno dodavao trap primjese („Đe će ko“). Uglavnom, zaokružiti opus Frenkieja (od kojeg je dobar dio proveden u vrlo glazbeno lukrativnim sudjelovanjem s reperima Kontrom te Indigom) zasigurno se može opisati jednom frazom – Frenkie se ne boji.

Frenkiejev deseti studijski album, „Dunya“ samo dolazi kako još jedan dokaz vrlo grubog presjeka njegove karijere. Dok je Frenkie više puta glatko uvodio nove trendove i nove žanrove te je o važnosti istog više puta upozoravao, „Dunya“ je ovaj puta polarna suprotnost od većine prijašnjeg Frenkiejevog opusa, iako se s druge strane ne može reći da je ovo prvi doticaj Frenkieja te reggaeja; na nekoliko točaka u Frenkiejevoj karijeri već je bilo evidentno kako se Frenkie kasno snalazi u reggaeu („Why you want“ s Vukašinom, suradnje s tuzlanskim reggae kolektivom Defence u „Pokreni se“ te „Reggae Muslims“). Usto, Frenkie je više puta optimistično najavio novo, vedrije poglavlje u svojem životu te povratak k duhovnosti (čak je i sam rekao: „Svi smo mi ateisti dok u avionu ne dođe do turbulencija.“).

Nakon relativno pesimistične godine u svijetu albuma, moram priznati kako je vrlo dobar osjećaj kad pjesmu otvore trube, nježno odsvirani F-dur na gitarama te lagana, poletna atmosfera. Takvom atmosferom album otvara „Inshallah“, pjesma bez mnogo problema, bez subliminalnih poruka te pjesma bez neke generalne anksioznosti te egzistencijalizma, koji su se vrlo često provlačili kao motiv tijekom većine Frenkiejeve karijere.

Vremena su možda katastrofalna; na svim vodećim medijima opet će se provlačiti porazne statistike koliko mladih Balkana još uvijek živi sa svojim roditeljima. Ali sudeći po albumu, Frenkieja takve stvari ne zanimaju („I ne znam šta me iza ugla čeka/Iznenađenja, milion karafeka/Al’ Inshallah bit će, bit će priča lijepa“).

Tko god je slušao Frenkieja u bilo kojoj točki karijere, vjerojatno je uz nježni sample „Balade“ Indexa u „Izgubljenim snovima“ mislio čega se je sve Frenkie morao nagledati, što sve doživjeti i što sve poslušati da napiše bezvremenske disekcije otužnog društva. Ali unatoč tome, Frenkie je danas dobro i ne srami se istupiti iz svojeg karakterističnog hip hop okvira da to objasni („Slika mi nikad prije nije bila jasnija/Došo je novi ja, najjači ja“ u „Danima“). Neke sumornije teme ovaj puta mijenjaju lakše, no nimalo manje važne teme – tekstovi osciliraju između iskonske zajebancije i samoće („Sam“, „Trube“) te okretanja prema duhovnosti te Bogu („Kamila“).

Ipak, novo poglavlje Frenkieja mnogo je dublje od samog okretanja k vjeri; Frenkie to opisuje u naslovnoj pjesmi, „Dunya“ („Moji korjeni su čvrsti, tvoji tanki/Rеhab je gotov, nisam više džanki/Od danas pod katanac stavljam strasti/Od danas pod katanac željе gasim“). Kroz cijeli album slušatelj može dobiti osjećaj naginjanja prema domaćem/tradicionalnom te zaziranjem od iseljeničkog iskustva; primjerice, u „Evo me“, narator kritizira materijalno bolju, no u biti mnogo slabiji život onih koji rade u dijaspori.

Neki će možda isto zamjeriti Frenkieju – kako je sad ta napaćena država, koju je „jeb’o ‘ko je htio“ („Hajmo ih rušit“) odjednom ljepota zbog koje se ne isplati raditi vani? Ali uz nedefinirano more osjećaja koje naviru kroz dom (tu je možda najbolje pogledati cijeli spektar osjećaja vezanih uz dom; od sardoničnog „Kažu“ Dubioze kolektiv ili „Irske“ Postolara Trippera, do „Zemljo moja“ Brkova), ne može se zamjeriti Frenkieju. Uostalom, granica između doma i faktora koji na sve moguće načine uništavaju taj isti dom poprilično je debela u opusu Frenkieja.

Cikličnost te prolaznost života ekspresionistički je opisana u „Džaba“, u kojem se Frenkie malo odmiče od afirmiranog reggae stila u pravac popa te gospela. „Fush“ je vjerojatno jedina vjerski tematizirana reggae pjesma na ovim prostorima; ne sjećam se da bi netko prije izdao pjesmu tog žanra te tematike. Osim toga, „Fush“ je relativno ležerna, standardna reggae kompozicija s vrlo dobrim, lako pamtljivim „Fuck you šejtaaan“ prošaranim po cijeloj pjesmi. „Kun faya kun“ („Budi! – I ono bude.“ – citat iz 36. sure Kurana, odnosno takozvanog „srca Kurana) možda i malo pretjerano upozorava o važnosti vjere u životu te govori kako su egipatski faraoni zbog nedostatka iste završila u paklu te oštro proziva Dunyu, odnosno zemaljski svijet kao pokvarenim te začaranim. „Kun faya kun“ više nije benigna priča traženja Boga te preobraćenja; na ovoj točki ta priča postaje malo radikalna, iako Frenkie s tim narativnom ne nastavlja (na sreću).

„Dunya“ je albumski ekvivalent jednog velikog te iskrenog osmijeha. Zapravo, ne sjećam se toliko vedre priče ispričane na domaćoj sceni; možda „Mijenjam se“ od Haustora? Ili prekaljeni „Alles Gut“ od TBF-a? Svojom iskrenošću Frenkie se je uspio izvući od neke marginalne cmoljavosti, u koju se je bilo vrlo lako uvući, posebice ako se radi o toliko radikalnom odmaku od svoje prijašnje karijere. Njegovi dugogodišnji obožavatelji će se po nekoj slobodnoj procjeni vjerojatno gorljivo podijeliti; gotovo sam siguran kako će ponegdje isplivati zajedljiv komentar tipa „Što je ovo?“ ili „Gdje je Frenkie????“. „Dunya“ nije nikakav revolucionarni album; u biti, iz glazbenog vidika, radi se o relativno standardnom, no-nonsense reggae albumom s ponekom primjesom hip-hopa. Ali ovaj album niti ne cilja ne revoluciju, već govori jednoj osobnoj revoluciji. I upravo zbog te revolucije iz kreveta mi je baš drago.