Finska finoća

Kada su Excalion prije dvije godine najavljivani kao nova power metal senzacija, nisam se ‘zabrinuo’ da će doista i biti tako. Naime, njihov debitantski album “Primal Exhalle” uopće nisam doživljavao na taj način i nije mi niti najmanje impresionirao. Ostao mi je tek malo u sjećanju, a vrlo vjerojatno bih ga potpuno zaboravio da se nije pojavio ovaj novi – “Waterlines“.

A za razliku od debuta, ovo je nešto što vrijedi. Ovo je definitivno kvalitetan album. Istina, ne senzacionalan, ali odličan melodični heavy power metal, s jednim detaljem kojeg odavno nisam čuo – strašno dobrim vokalima.

Upravo je taj dio najveća boljka brojnim power metal benovima, ali, ovdje to nije slučaj. Vjerovali ili ne, Jarmo Pääkkönen , čovjek koji je vlasnik glasa o koje pričam, pjeva u najmanju ruku jednako dobro kao Timo Kotipelto ili Tony Kakko. Plus što je dosta snažniji, čvršći, rekao bih čak metalniji i u svakom mu se segmentu osjeća dominacija nad ostalim izvedbenim dijelovima.

A da ne ispadne kako sam Tima i Tonyja slučajno spomenuo, reći ću da Excalion svira dinamičnu, melodičnu, ali istovremeno dosta ozbiljno žestoku muziku sličnu Stratovariusu iz “Infinity” faze, a osjeća se i utjecaj Sonata Arctice.

Dodamo li tome i mali, ali značajan utjecaj progresivnog metala, vjerujem da je jasno kakav je ovo album. Nikako ne inovativan, ali u svojim okvirima fino složen, kako smo, uostalom, od Finaca i naučeni.

Vokali su najutjecajniji i glavni oslonac i idejni vođa cijele priče, a očekivano je veliki značaj i gitarističkih izvedbi, većim dijelom onih ritmičkih, tako da koja solaža više ne bi naškodila. Klavijaturistički su aranžmani, iako u drugom planu u većini svojih prezentacija, također dali veliki doprinos, pogotovo u onom ‘progresivnijem’ dijelu, zahvaljujući kojima je pjesmama udanuta svježina.

Također, ističem da već određeno vrijeme nisam čuo ovako dobro aranžiran power metal album, zahvaljujući čemu je pravi užitak slušati trackove iz kojih naprosto izbija ogromna doza pozitivnog naboja, emocija, ali i osjećaja moći, dominacije.

U niski sjajnih naslova, četiri su mi se posebno utisnula u memoriju. To je u prvom redu snažna, gitaristički nastrojena balada “Losing Time“, koja je u bonusu poklonjena i u video verziji. Zatim je tu “Ivory Tower“, srednje brza stvar, koju ‘ukrašavaju’ neo progresivne klavijature, “I Failed You” je nešto sporija, sa sličnim karakteristikama, s dodanim piano dijelovima.

Četvrta je “Arriving As The Dark“, brza pjesma s najviše heavy metal elemenata i uvjerljivo najutjecajnijim i najljepšim solažama.

Tako se eto, u beskraju powerskog sivila, dosade i ispodprosječnosti, ipak pojavila grupa koja nudi tračak nade da nije baš sve izgubljeno i da obožavatelji te metalne grane imaju još nešto za doživjeti. Istina, ne novo, ali zato dobro.

Iz tog razloga Excalionu ne treba zamjeriti na kopiranju, već čestitati na vjerodostojnom prijenosu prokušane, uspješne formule. A to ne uspijeva mnogima.