Filmski triler ‘umotan’ u metal

Epysode je još jedan u nizu metalnih ‘all-star’ projekata čiji se nastupni album, za razliku od velike većine ostalih, pripremao bez velikih najava.

Istina, članovi koje je okupio frontmen belgijskih metalaca Virus IV, gitarist Samuel Arkan, generalno nisu toliko poznati, pa i u tome leži razlog relativne nezainteresiranosti scene za tim što su odradili. A odradili su i napravili jedan izuzetno dobar konceptualni progressive-power album.

Pjevači Kelly ‘Sundown’ Carpenter (Beyond Twilight), Oddleif Stensland (Communic, ex-Scariot), Magali Luyten (Virus IV, Beautiful Sin, Ayreon), Rick Altzi (At Vance, Thunderstone), Liselotte ‘Lilo’ Hegt (Dial, Valentine, Ayreon), gitarist Christophe Godin (Gnô, Morglbl Trio), basist Kristoffer Gildenlöw (The Shadow Theory, ex-Pain of Salvation), klavijaturist Julien Spreutels (Ethernity, ex-Magic Kingdom) i bubnjar Léo Margarit (Pain of Salvation, Ruud Jolie, ex-Zubrowska) imali su zadatak što vjerodostojnije dočarati priču koja se ‘rodila’ u Samuelovoj glavi.

Ona je podijeljena na pet segmenata, a govori o paralelnoj policijskoj istrazi dvaju slučajeva misterioznih nestanaka i ubojstava dječaka i odraslog čovjeka, u čemu se susreće i s nadnaravnim pojavama, te podudarnostima s nekim slučajevima iz prošlosti.

Poznato je da je uglazbljivanje konceptualne priče vrlo težak zadatak, a Samuel i ekipa odradili su ga jako dobro. Stilska podloga je progresivni power metal s hard rock utjecajima sličan Evergreyu / Kamelotu, znači s puno emocija, teških melodija, puno snage i energije, pozornost usmjerena i prema najsitnijim detaljima, plus konstantno napeta, dramatično-trilerska atmosfera.

Žestinu daju teški gitaristički riffovi, bas gitare su oceanski duboke, klavijature variraju od mirnih ‘plutanja’ i održavanja atmosfere, preko naglašenijih neoklasičarsko-orkestralnih dijelova, piano i akustike svojim čestim ‘istupima’ do beskonačnosti naglašavaju emocionalnost, a vokali su često više na razini dijaloga nego pjevanja. Što ne znači da su svedeni na razinu naracije, dapače, vrlo su pijevni, prepuni melodija, modulativni, i muški i ženski, variraju od sjetnih, emocionalno ‘zagubljenih’, umjerenih, do grubih i oštrih, svađalačkih suprotstavljanja, sve do sopranističkih, s jakim opernim potencijalom.

U njima se osjeća izvedbena sugestivnost, osjeća se da kroz pjevanje, kroz način intonacije, pričaju ovu tešku priču, pa se slušatelj može involvirati u nju. Prve dvije trećine albuma su pjesme s više melodija, kraćeg trajanja, uglavnom s kaotičnim počecima, dok u finalnoj ima više utjecaja progresive, više događanja unutar svake od njih, no svima je razina dramatičnosti vrlo visoka, svaka je ravnopravni segment priče, svaka razrađena do u detalje.

Tako kaotizirajući uvod “File 41807“, s onomatopejom šumova, naracijom, dječjim plačem i vapajem za pomoć (‘no, help me‘), baš kao i “Silences Of Dawn“, s laganim akustikama, naglašenim basom, pianom i ženskim pjevanjima punim emocija, ali i osjećajem zbunjenosti, daju naslutiti da se ovdje ništa dobroga neće događati.

Žestoki riffovi i vokalne oprečnosti, glasni muško-ženski dueli i dosta orkestraliziranja s klavijaturama dio su pjesme “First Blood“, čvrstih riffova, grmljavine, naracija, vokalnih dilema i trilema, neoklasičarskih klavijatura ima u “Invisible Nations“, a u “Season Of Redemption“, osim kaotičnog uvoda, i interludij je takav. Kao da sredina albuma naglašava bezizlaznost situacije, pogotovo jer se pjeva na razini nekih razmišljanja, dogovora, preko prepucavanja, sve do svađa: dakle, od mirnih, umirujućih ženskih pjevanja, sve do vrišteće-razbjesnjelih obračuna.

Više izmjena ritmova, emocionalnije, ali i oštrije, nervoznije piano izvedbe i odličan gitarski solo nudi “One Chance“, akustike pri početku najprogresivnije stvari “March Of The Ghosts” prizivaju orijent, da bi kasnije pjesma dobila na snazi kroz oštre gitare i brzi bubanj, a odmjerenost i umjerenost u neoklasičnim klavijaturama, akustikama i mirnim pjevanjima. Završna stvar “Last Sunset” kroz mirni akustični početak uvodi s baladnim ritmom, ostali dio je poprilično energičniji mid-tempo s izraženim riffanjima, zborom, a kraj je opet miran, s pianom i laganim pjevanjem.

“Obsessions” je jedan od albuma za kojeg bi, želi li ga se najosnovnije opisati, trebalo nekoliko stranica, i uvijek biste imali osjećaj da nešto važno, čak najvažnije, niste spomenuli. Toliko je ovdje događanja, toliko kontradiktornosti, različitosti i nelogičnosti, a opet toliko razumnosti i stvarnosti da je osjećaj stapanja u priču nešto što se događa spontano. Priču s podlogom za jedan dobar film. Najmanje seriju. A zna se da serija ne može imati samo jednu epizodu.