Feist “Multitudes”: Eksperimentom obasjan folk

Malo je glazbenika za koje se može reći kako su uvijek vješto plesali po liniji ugodne opskurnosti (znate ono kad možete komotno pripisati sebi pjesmu nekog glazbenika jer se izgledno mnogo ljudi ne veže za nju) te komercijale.

Jedna od te manjine je i Feist, odnosno kanadska kantautorica, koja je u vrlo širokom smislu više od svojih 30 godina karijere poklonila stvaranju principijelno indie popa s primjesama folka, rocka te komornog popa. Feist je dio kanadske eminencije indieja, odnosno najbolje stvari koja se je dogodila kanadskoj glazbi od Joni Mitchell te Gordona Lightfoota – odnosno predivne, ambijentalno raspoložene ekipe u koju spadaju Arcade Fire, New Pornographers, dok u novije vrijeme oštro ulazi i sintesajzerima raspoložen Alvvays.

Nema gdje nije bilo Feist – tako se njena „Fire in the Water“ javlja u drugom dijelu „Sumrak saga – Praskozorje“ u emocionalnoj sceni prve noći Edwarda i Belle poslije Belline transformacije, njen „1, 2, 3, 4“ otpjevan je i u mjuziklu Muppeta iz 2011. godine, dok „My Moon My Man“ nema gdje nije bilo – od reklama za mobitele, automobile, čokolade, do jednostavnog teroriziranja istom pjesmom na alternativnim radio postajama regije; doslovno, ili je bila „My Moon My Man“ ili „For What It’s Worth“ od The Cardigansa kada su voditelji odlučili šokirati opskurnim izborom ženskih kantautora.

„Multitudes“ dolazi kao šesti studijski album Feist, šest godina nakon njegovog prethodnika, „Pleasure“. Već po naslovnici albuma, koja izgleda poput neke estetske grdosije koja bi isplivala iz opusa Sweet Tripa se može naslutiti vjerojatan eksperimentalni ugođaj unutar albuma, odnosno kao da će na minuti svake stvari biti sto stvari koje se, unatoč tolikim lelujanjima između žanrova definitivno nisu mogle očekivati od Feist.

I toliko pogađanja iz naslovnice albuma na kraju krajeva ima smisla – „In Lightning“ smislen je i predivan tekst u traženju smisla u životu, popraćen sinkopiranim vokalnim aranžmanima, primjesama bluesa te bliskih vokalnih harmonija. „In Lightning“ zvuči surealno, dobro, moderno – jednostavno lijepo!

Dvodijelne ili trodijelne harmonije vrlo su prominentne u albumu –„Hiding Out in the Open“ te „I Took All Of My Rings Off“, gdje folk idilu prekida disonantan synth, koji zvuči kao darkwave verzija opusa Richarda Wrighta iz Pink Floyda. Kromatske, disonantne harmonije na „Become the Earth“ pak su nešto posebno, odnosno, nešto što po pravilima glazbene teorije ne bi trebalo imati smisla, ali ga ipak nekako ima.

Brz pogled na osobni život Feist otkriva kako je u šestogodišnjoj pauzi između dva albuma postala majka – tekstovi o majčinstvu, odnosno nepovratan odlazak u nekakav mirniji, tiši svijet roditeljstva prekrasno se prelijevaju na albumu te je svakako preoštro reći da album zvuči zrelo, no vjerojatno i nema tih riječi kojima se može iskazati koliko dobro te koliko autentično je Feist opisala osobne promjene („I’ve never begun a forever before/Been using up life like I knew I had more“ u „Forever Before“) kao osobe prilikom svojeg roditeljstva.

Usto, „Multitudes“ slijedi svojemu imenu – zato Feist ne istražuje samo temu osobnih promjena, već i slama narative potrebe do savršene autobiografske slike, odnosno do života koji se može komotno gledati poslije ručka na Hallmarku („Love Who We Are Meant To“). „The Redwing“ se bavi tematikom potrebe samoće te nekog svojeg, posebnog mjesta, u kojem više nema mjesta za prošli život, kojeg pak uz metaforu prstena, odnosno okova opisuje u „I Took All Of My Rings Off“). „Calling All the Gods Off“ pak bi s druge strane zbog svoje ambijentalnosti te tekstualne apstraktnosti gotovo sigurno bila uvedena uz sve post-rock opskurnosti kao soundtrack rezigniranog Rickyja Gervaisa u „After Life“.

Nije za zanemariti kako se Feist na nekoliko točaka vraća svojim melankoličnim folk korijenima; smirena, akustična, minimalna te ljupka folk atmosfera, koju je prije u diskografiji pokazala na pjesmama poput „The Water“ ili „Cicadas and Gulls“ krasno se nastavlja u „Forever Before“, minimalnu folk baladu popraćenu pokojim efektom, akustičnom gitarom te klavirom utopljenim u reverbu, što blago podsjeća na iskonsku Radioheadovu depresiju u „A Moon Shaped Pool“.

Isto se manifestira u „Of Womankind“, u kojoj u drugoj polovici pjesme na velika vrata ulazi trans vokalnih harmonija kakve ovih dana dostavljaju ili Phoebe Bridgers sama, ili pak u kolektivu (boygenius). S „Martyr Moves“ Feist zalazi u vode pastoralnog folka, odnosno u stoljeća Vashti Bunyan te Sandy Denny.

Na folk korijenima te izvrtanju folk formi Feist u biti i ostaje; zbog toga od svih mogućih izričaja Feist u „Multitudes“ dobivamo smirenu melankoliju. Zato album teče; na nekim mjestima možda i polako – odnosno, ako niste već zaspali na prvoj polovici albuma, probudit će vas tek nešto energičniji, garažniji „Borrow Trouble“, u kojem na drugoj polovici pjesme ulazi vrlo grubo miksan, no svejedno lijep saksofon.

U biti, u tome i leži jedina zamjerka albuma; iako je u potpunosti razumljivo da je premisa albuma lagan indie folk, ta premisa prema kraju albuma postaje zamorna, obzirom kako između pjesama u drugoj polovici nema mnogo razlika u teksturi te melodiji; istupa možda „Song For Sad Friends“ čiji bi uvod na akustičnoj gitari vjerojatno zavarao i one najžustrije obožavatelje Elliota Smitha.

„Multitudes“ je topao indie album – kao šalica kave ili čaja na nekom izviđačkom kampu negdje u svemiru, u kojem je vrijeme apsolutno prehladno. Poslije lutanja glazbenim stilovima (u biti, lutanjem životom generalno), čini se kako je Feist našla svoje mjesto pod suncem te to pretočila u kvalitetan, ljetno-jesenski album, koji možda i nije za konstantno preslušavanje, već za onako, umjereno doziranje. „Multitudes“ nije najzvučniji album Feist, ovo neće slušatelja baciti u trans kao što ga je prije dvadesetak godina „Let It Die“, no svakako je album za sjesti kavu i popričati sam sa sobom.