Euporija grčko, Causa Sui dansko božanstvo

U svijetu rock bendova nastalih u 21. stoljeću neizbježne su usporedbe s pionirima i najznačajnijim izvođačima tog žanra.

Na kraju krajeva, sam zvuk nekog benda najlakše je opisati uz pomoć usporedbi s već dobro poznatim izvođačima, a danska Causa Sui nije iznimka. Ako ih opišemo kao bend duboko ukorijenjen u glazbi ključnih izvođača krautrocka, s primjesama Kyussa, electric Milesa, Hendrixa ili, na trenutke, Pink Floyda, može se steći dobar dojam o kakvoj mješavini se radi. Međutim, ono što Causu Sui karakterizira je činjenica kako je opisana kombinacija toliko zamršena i razrađena, da bend ne možemo usko vezati ni uz jednog spomenutog izvođača, niti uz njima pripadajuće žanrove. Drugim riječima, kako samo ime benda kaže, njihova glazba postala je sama sebi uzrok.Causa Sui prvi album objavljuje 2005. godine, u kojem je, kao i slučaju nasljednika “Free Ride”, naglasak stavljen na žešći, vokalima popraćeni stoner rock s povremenim psihodeličnim instrumentalijama. Epskom trilogijom “Summer Sessions”, Causa Sui čini veliki preokret u svojoj glazbi; izbacuju vokale i okreću se psychedelic-space-prog rock instrumentalima, u kojima stoner dobiva ulogu ‘povremenog gosta’.

Navedenom opisu odgovara i najnovije izdanje – “Euporie Tide”. Očigledna razlika u odnosu na “Summer Sessions” očituje se kroz duljinu trajanja pjesama i njihove kompozicijske strukture. Pjesme iz spomenute trilogije produkt su improvizacija, osobito njezin vrhunac “Visions of Summer”, dok “Euporie Tide” stavlja veći naglasak na kompoziciju nego improvizaciju. Posljedice toga su znatno manje jazza i space rocka u odnosu na prethodna izdanja, te zamjena saksofona klavijaturama, kao jednim od istaknutijih instrumenata albuma. Varijacije na temu, koje bi pjesmu produžile u trajanje veće od 15 minuta, svedene su na manju mjeru, što nije nužno loša stvar. Fanovi koji očekuju nove neprekidne improvizacije neće ostati razočarani, dok će novim slušateljima album puno brže i lakše ući u uho.

Pjesme su, po formuli prethodnih izdanja, građene oko snažnih riffova i pamtljivih dionica, koje ostavljaju prostora brojnim solažama i bogatim prijelazima. Dotaknuvši se te teme, treba naglasiti izuzetnu muzikalnost pojedinih članova benda. Munkova, uz razne efekte, hendrixovska razvlačenja gitare, Skottova lepršavost bubnjanja u kombinaciji sa prizemljenim, ali izvanrednim Kahrovim bas dionicama donose jedinstvenu, božanstvenu cjelinu. Dionice Rasmussenovih klavijatura se, u usporedbi sa solo gitarom, ne izdvajaju, ali čitavo vrijeme iz pozadine čvrsto, atmosferično i ambijentalno prate priču “Euporie Tide”.

Uz spomenute vještine, treba izdvojiti i pohvaliti bitan čimbenik koji je zvuku albuma dao konačnu formu. Jonas Munk, uz preko 20 produciranih albuma, polako postaje studijski veteran, a rad na ovome albumu je jednostavno besprijekoran, bez obzira na vrstu nosača uz čiju pomoć se reproducira, “Euporie Tide” zvuči fantastično.

“Euporie Tide” je otvoren ‘in medias res’, zaraznim, tipično causovskim riffom u pjesmi “Homage“, koji se ubrzo gubi u brojnim prijelazima, pri tome prilagođavajući dimaniku toku pjesme. “Homage” zasigurno najbolje reprezentira opus benda i dobar je posrednik između benda i novih slušatelja. Kroz “The Juice” i “Ju-Ju Blues“, u ulozi realizatora samih ideja pjesama, ponovno je dotaknuta grana blues rocka. Dok je “The Juice” manje intenzivna, ali izuzetno dinamična stvar, koju na okupu prvenstveno drže blage Rasmussenove klavijature, “Ju-Ju Blues” jedna je u nizu svjetlih točaka “Euporie Tide”. Otvorena kombinacijom Munkovog riffa i lagane klavijaturističke solo dionice, pravilnim pauzama i prijelazima nekoliko puta suptilno vara uho.

Iako je kroz cijeli album njegovo sviranje na prilično visokom nivou, pjesma u kojoj se bubnjar Jakob Skott posebno istakao je “Mireille“, još jedna od onih koje pomažu bendu da u velikim koracima izgradi svoje ime. Primjer vrhunske kombinacije progresivnog rocka i psihodeličnog jama, “Mireille” svoju dušu čuva na sigurnome – u Skottovim palicama.

Album je zatvoren najdužom pjesmom, masivnom “Euporie“, te nešto ležernijom, akustičnom “Eternal Flow“. Obje su na mjestu, bez pretjeranih, napornih rastezanja. Naprotiv, poput ostalih pjesama, donose ugodno ljetno osvježenje. “Eternal Flow” je pjesma s najprikladnijim nazivom, sastavljena od pojedinačnih ‘vječnih tokova’ svih instrumenata, bez obzira na njihovu izraženost u samoj pjesmi. Prigodna za završnu pjesmu albuma, zatvara ga u potpuno svjetlom tonu, iako ga nijedna od pjesama nije ni vodila mračnijim putevima.

Causu Sui, na temelju i ovog albuma, slobodno možemo nazvati jam čudom, koje je vezano neuobičajenom kemijom, a sama je glazba, obilna instrumentalnim minimalizmom, čisti užitak za uši. Budućnost benda je neupitna, napredak u odnosu na prva dva izdanja je velik, dok se razlike u kvaliteti, u odnosu na “Summer Sessions”, odražavaju u nijansama. “Euporie Tide”, kao ambijentalan album, u potpunosti je prilagođena auditoriju, a Causa Sui samo treba naići na prepoznavanje, na koje iz dana u dan sve više i nailazi.