Electro-trash diva

Vrlo je česti primjer da se mnogi izvođači, ma koliko god imali dobar album, ne mogu probiti na ‘veliku scenu’ samo sa svojom glazbom, pa moraju na red doći razni reklamni štosevi pomoću kojih se promoviraju. Tako je i kanadska autorica Peaches zaključila da nije superzgodna (kao mnoge pop-zvijezdice), da joj je glazba dosta neuobičajena za današnju glazbenu scenu, pa je već u početku ‘okrenula pilu naopako’.

Ponaša se kao muškarac u koži žene, otvoreno poziva na sex, vrlo oskudno je odjevena, te ju boli ‘ona stvar’ što si misle drugi o njoj. To je vrlo pohvalno, jer pokazuje da nije iskompleksirana, a stara je izreka ‘bilokakva reklama je bolja nego nikakva’, pa zašto ne probati progurati se na taj način. I uspjela je. Svatko s velikim zanimanjem uzima njezin album u ruke da vidi što je novog učinila ova alternativna rock heroina.

Nakon početna dva albuma u kojima smo se mogli upoznati s autoricom i njezinim soundom, protekle godine je uslijedio treći po redu “Impeach My Bush“. I ovdje je napisala gotovo sve pjesme sama, te uz pomoć Mickeya Petralie ga i producirala.

Tekstovi su i dalje totalno otkačeni što se može isčitati iz samih naslova poput “Fuck Or Kill”, “Hit It Hard”, “Slippery Dick“, “Give ‘er”…

Već na uvodnoj minijaturi “Fuck Or Kill” iskazuje pjesničke potencijale “I’d rather fuck who I want than kill who I’m told to” koji se kasnije još više i više nadograđuju.

Zvuk koji je smiksala, dalo bi se kategorizirati u nekoliko žanrova, ali prvenstveno bi bio neki trash punk pomiješan s mnoštvom elektronike uz poneki gitarski biser. Svega ima ovdje i ponegdje je dosta težak za slušanje, ali zbog šarma s kojim Peaches to pjeva ne možete joj odoljeti.

Na “Tent In Your Pants” s hip-hop loopom se dosta poigrava s riječima, dok na “Hit It Hard” već ukazuje da je spremna poševiti se bez obzira na sve (“Wanna get u in my pleasure dome/wanna make it hot/get your pistol cocked/gonna get ya if your ready or not“). U electro-popu “Downtown” zvukom me podsjetila na posljednja izdanja Kylie Minogue, dok je “Two Guys (For Every Girl)” najbrža i najplesnija.

Na drugoj polovici albuma, dosta se oslobodila electronike i počinje žestoko rockijati. Već se na “You Love It” otkači, zabrije i potegne po gitari i vrištećim glasom ‘otpjeva’ pjesmu, “Give ‘er” je vrlo jednostavna i vrlo neurotičnog ritma, a “Do Ya” moćnog bubnja i opakog rifa uz elekronski dio u sredini pjesme, a posebno mi se svidio početni stih “Livin’ the dream/Whateva that means“.

Ponegdje izgleda već podosta istrošeno, ali Peaches i dalje brije po svom što se nekima može, ali i ne mora sviđati. Ovakve trash-vamp ikone su potrebne u glazbenoj industriji jer ne mogu svi biti cijeloga života dobrice. Kao što možete vidjeti iz primjera u nedavnoj prošlosti kada je Britney Spears bila oličenje djevičanstva, a sada je totalno pukla i svako malo je na nekakvim odvikavanjima i skandalima.

Bilo kako bilo, Peaches neće postati nova Madonna po svojim ekcesima niti po pjesmama, ali je poželjno imati njenu ideologiju u glavi, bez mnogo razmišljanja, reci što imaš za reći, ne zapakiravaj stvari u neke metafore koje nitko ne razumije nego ‘bubni i ostani živ’.

Peaches je treći puta bubnula i još je uvijek s nama…