Dva CD-a su puno previše

“We’re leaving together; But still it’s farewell; And maybe we’ll come back; To earth, who can tell; I guess there is no one to blame; We’re leaving ground (leaving ground); Will things ever be the same again; It’s the final countdown…; The final countdown”, tko se ne sjeća ovog velikog hita skupine Europe, koji im je jedini i bio baš onako pravi hit, koji im je donio i popularnost diljem svijeta.

O Europe, švedskom rock bendu, koji je spadao u generaciju bendova hard rocka, heavy metala, hair metala, arena rocka, iliti u natapirane dugokose smiješno obučene muzičare iz osamdesetih, možemo reći da su svoju karijeru započeli pod nazivom Force, te da su rasli pod utjecajem Rusha, Journeya, Asia, Styxa, Def Lepparda, i sličnih im bendova.

Na samom početku su imali samo tri člana kad su pobjedili na državnom natjecanju za mlade talente početkom osamdesetih i time dobili ugovor da snime album. Nakon što su promjenili ime u Europe i snimili dva albuma “Europe” i “Wings Of Tomorrow”, sklopili su posao s Epic Recordsom.

Došlo je i do nekih promjena u bendu pa su ga odtada činili: Joey Tempest kao pjevač, John Leven na bassu, te novo pridošli Ian Haughland za bubnjevima, Michael Michaeli na klavijaturama i Kee Marcello koji je zamjenio prvobitnog gitarista John Noruma.

Novo okupljenom bendu je ova promjena očiti dobro došla, jer im je prvi snimljeni album “The Final Countdown” iz 1986. godine donio golemi uspjeh, istoimenim hitom, a na njemu su se našle još dvije zapaženiji stvari: “Carrie” i “Rock The Night”. Nakon ovog albuma snimljena su još samo dva albuma “Out Of This World” i “Prisoners In Paradise” iz 1991. godine koji je bio njihov posljednji album, ali kao i njihovi drugi albumi nisu imali niti približno veliki uspjeh kao “The Final Countdown”.

Kako je bend imao svega pet studijskih albuma, nije mi jasno od kud im ideja da izdaju dupli “The Very Best Of Europe“, jer su im samo par pjesama ostavile trag, osim prije već navedenih “The Final Countdown“, “Carrie“, “Rock The Night“, možemo ubaciti i “Superstitious” i eventualno “Heart Of Stone“.

Tako da je nekako ovo pretjerano jer nije bilo potrebe trpati sve te stvari u ovu kolekciju. Ne može se poreći da Europe nemaju ideje i svirku, ali eandova koji znaju svirati bilo je i prije njih, a i poslije, jednostavno im nedostaje kvaliteta i tekstualno izražavanje da bili dobili dimenziju velikog rock benda. S obzirom na takvu situaciju nikada neće glasiti kao legendarni bend ili bend koji ostvario neki veći utjecaju u rock glazbi, nego kao neki prosječan bend koji je iza sebe ostavio samo par stvari od kojih je samo jedna dotakla zvijezde.

Na kraju, ova kompilacija ispada dosadna, i bespotrebno su se na njoj izgubilo i onih par pjesama koje nečemu vrijede u hrpi neprimjetnih i jednoličnih stvari.