Duh osamdesetih pušten iz boce

“Jbte, pa ovo nije istina. Ovo ne može biti istina. Ovo nije normalno.” Ne znam što mi je sve palo na um i što sam sve, osim ovoga, sam sebi govorio kad sam čuo novi album Accepta.

Jer ovo je doista nevjerojatno, totalno nevjerojatno. Ne znam kako ga
drugi doživljavaju, ali meni je ovo odličan album, jedan od najboljih
kojeg je Accept uopće snimio.

Neću reći u rangu “Restless & Wild”, “Balls To The Wall” ili “Metal Heart”, ali blizu, jako, opasno jako blizu. U vremenima totalne dominacije Judas Priesta, Iron Maidena i Saxona, Accept bili su ‘skrivena’ ljubav velikom broju i najzaluđenijih obožavatelja gornjih bendova, i iako nisu dozvolili diranje u njihove svetinje, ime Accept izgovaralo se s ogromnom dozom poštovanja.

A imenovani albumi tog benda uživali su kultni status, sličan onome “British Steela”, “The Number Of The Beast” ili “Wheels Of Steel”. Naravno, s jako velikim razlogom. Dakako, imao je i Accept pravu, svoju vojsku obožavatelja koja je bila spreman ‘dati krv’ za svoje miljenike.

No malo je tko i u tim redovima očekivao da će još jedna promjena pjevača, nakon “Eat The Heat” (1989.) i debakla s Davidom Reeceom, donijeti išta dobroga. Jer, zamijeniti ikonu benda, Uda Dirkschneidera, koji je, usput, odbio nastaviti s bendom nakon kraćeg reuniona 2005., čovjeka s jednim od najspecifičnijih vokala u metalu, zaštitinim znakom Accepta, jednostavno je nemoguće.

Nemoguće? Ma nemojte? To sam i ja mislio. Čak sam bio uvjeren i bio spreman okladiti se da će reunion biti totalni promašaj, baš kao u slučaju većine bendova koji se vraćaju. Kad tamo, dogodio se jedan od najboljih heavy metal albuma u zadnjih deset godina, a vjerojatno najbolji povratnički nekog metal benda uopće.

Ne sjećam se da se neki raspadnuti, pa nanovo oformljeni bend ovako trijumfalno vratio na scenu. Pogotovo ne s novim pjevačima, čija je zamjena u pravilu najbolnija točka, nešto nakon čega bend u najvećem dijelu izgubi identitet. Sjetimo se samo najpoznatijih metal ‘trampi’ Dickinson/Bayley i Halford/Owens, koje su okončane dosta neslavno, premda su zamjene sve, samo ne loši pjevači.

Također, nemali je broj onih koji nikada nisu mogli do kraja prihvatiti Johnsona kao dostojnu zamjenu Scottu, no ovdje bi se moglo dogoditi upravo suprotno. Mnogi od nas koji su se čudom čudili gdje su Hoffman i Baltes izvukli Marca Tornilla (TT Quick) i pitali se “Tko je sad ovaj?”, mogli bi se sada zapitati “Tko li je uopće bio taj Udo Dirkschneider?”.

No dobro, vjerujem da nitko neće ići tako drastično daleko, jer Udo je samo jedan, neponovljiv i konstanta metala već više od tri desetljeća, ali da mu je Mark dostojna zamjena, to je nešto što se nameće samo po sebi nakon analize ovog albuma.

Čak se čini da ima univerzalnije, raznovrsnije, odlučnije, pa i snažnije, energičnije i agresivnije vokale, jer osim što odlično pjeva dionice slične Udovim, onako sa rašpajuće-hrapajuće-vrištećim intonacijama, čovjek se bez problema spušta u niže, ‘očišćene’ tonalitete i ravnopravno upušta ukoštac s clean izvedbama, bilo da se radi o čišćim, nešto vedrijim, ili pak o mračnijim, dubljim izražavanjima.

I uopće se ne stječe dojam kao da mu je problem bilo koji dio otpjevati, a ponajmanje da se trudi biti što sličniji prethodniku. I bolje da je tako, jer to vjerojatno ne bi niti uspio u potpunosti, pa bi pokvario umjetnički dojam, a i ovako je sa sobom donio svoju osobnost, izbjegao ‘genetsku modifikaciju’ i čujno je da doista proživljava svoju interpretaciju.

Usto, spremno je uskočio u kompozitorsko sedlo, pa je sa Hoffmannom i Baltesom autor gotovo kompletne glazbe i tekstova. Uz pjevanja, najprepoznatljiviji dio albuma je, što se i očekivalo, moćan i glasan gitaristički rad, čija melodioznost nijednog trenutka ne dovodi u pitanje vjerodostojnost i privrženost Acceptovskoj koncepciji, jer ju je to, uostalom, oduvijek i krasilo.

Njihovi su temelji duboko u osamdesetima, riffična valovitost izražavanja obiluje raznolikostima, solo dijelovi se također puno ne ponavljaju, a često se ta dva elementa međusobno isprepliću, stvarajući dojam još veće gitarističke, ali i albumske cjelovitosti.

Jednako tako, spoj riffa i bubnja izrazito je snažan, energičan, brz, i na nekim mjestima nalik na tradicijski power metal. Bitan segment je i izrazito epično zborsko izražavanje, koje se najviše ističe u refrenskim dijelovima (najuočljivije u ponavljanju teksta s naslovima pjesama) gdje daju veliku potporu glavnim vokalima, a i ‘wo-o-o-o-o-o-o-o’ ‘intervencije’ imaju itekakvu smislenost (“New World Comin’“).

U svoj toj metalnoj silini krije se i izrazita himničnost svih pjesama s obiljem catchy melodija i tečnih refrena, što je još jedan od aduta albuma, koji i u tim segmentima navodi na razmišljanja o često spominjanim ‘povratcima korijenima’.

Ipak, da se ne bi mislilo da se radi o totalnom ‘prijepisu’, treba znati da album ima i neka progresivnija shvaćanja, produkcija je spoj stare i, više, moderne škole (Andy Sneap), a u pjesmama se našlo mjesta i za neka eksperimentalna djelovanja (gudački i orkestralni dijelovi), s obzirom da traju dosta više od sata. Još nešto što nije bilo baš tipično ‘classic heavy’ albumima osamdesetih.

Ritmički omjer pjesama nešto je više u korist onih sa srednjebrzinskim karakteristikama, dovoljan broj ih je i brzih (ne baš tipa “Fast As A Shark”, recimo), a tek je jedna, kako i priliči, sporijeg, baladno-emocionalnog naboja. Ona je “Kill The Pain“, i izuzev uvodnih akustika i orkestralija, u ostalom dijelu zvuči previše, od svih najviše zastarjelo, s jakim emocijama u clean vokalima, te nešto ‘zamršenijim’ solom.

Preostali dio albuma je prava ‘metalna bomba’ i teško je odabrati najbolju pjesmu. Najprije pomislih da bi to mogla biti “The Abyss“, izrazito moćna, srednjeritmična s obiljem ‘steroidiziranih’ melodija, dva laganija, umirujuća breaka ‘ukrašena’ mirnim solom, bubnjem i akustikom i modulativni vokali, no predugi kraj s presličnim riffanjem i solom malo ju je umrtvio.

Možda je bolja “Teutonic Terror“, sličnog ritmičnog izražavanja, ali s većim kontinuitetom snage, gomiletinom riffovskih i solističkih različitosti, ili brza “Beat And Bastards” s višekratnim i dugim solom, ponajboljim refrenskim miksom solo i zborskog pjevanja.

“Blood Of The Nations” također spada u kategoriju ‘mogući highlight’ albuma, a odlikuju je miks mid i speed tempa, kreštavi vokali na tragu Briana Johnsona, zborsko soliranje naslovnog dijela lyricsa (“For The Blood Of The Nations…”), te modernizirani solo potpomognut duplim pedalama.

Kontrast ugodnih, atmosferskih akustika, baseva, gudanja i orkestralija s prodornim riffovima i pamtljivim refrenima doživljaj je još jedne većinski srednjebrze pjesme, “Shades Of Death“, sa sedam i pol minuta trajanja najduže na albumu.

Brzi bubanj s duplim pedaliranjem, brzotrzajućim riffanjem i puno osjećaja za melodiju, daje naslutiti da se u traženju korijena power metala smije posegnuti i malo dublje, duže i dalje od Helloweena. ‘Tupi’, spori, gotovo doomerski početak ne daje nagovjestiti da će se u nastavku ‘dogoditi’ najbrža stvar na albumu, “No Shelter“, s novom dozom prepoznatljivih, ‘mahnitih’ riffova i soliranja, ali i zanimljivim bas/bubanj solom, te malo ‘šabloniziranim’ refrenom.

I tako, iako ga punih 14 (diskografskih) godina nije bilo na sceni, iako se nije vratio u kompletnoj postavi najplodnijeg razdoblja (uz Uda, nedostaje i bubnjar Stefan Kaufmann), iako u svemu tome nije bilo nimalo ‘pompe’, Accept se vratio u punom smislu te riječi.

Da, vratio. Uzdigao iz pepela baš poput Feniksa i stvorio album o kojem bi se trebalo još dugo pričati, pisati i dugo ga slušati. I dok me kod novog Iron Maidena oduševila hrabrost da nastave eksperimentirati i sposobnost da u svemu tome uspiju ne izgubiti vlastiti identitet, ovdje me iz takta totalno izbacila vjerodostojnost u prijenosu ideja iz osamdesetih.

Ali tako da one ne izgledaju, odnosno da ne zvuče zastarjelo, već da su istovremeno i moderne i retroizirane. Zato mislim da ovaj album, čak i više nego Maidenov, ima prigodu da prevlada ‘generacijski raskol’, jer ovako nešto se doista već dugo nije čulo. Heavy metal klasik novog doba.