Duboko u mreži

Trinaest studijskih albuma u svega deset godina, od kojih su barem tri presudno oblikovala svu buduću pop-estetiku i poetiku (o ikonografiji koncertnih nastupa da se i ne govori!), a još tri utrla put velikom broju budućih spojeva elektronike, popa i rocka – i više je nego dovoljno čak i za najstroži rockerski Hall of Fame.

Kao da to nije dovoljno, Bowie je 1980. izdao “Scary Monsters (And Super Creeps)” gdje je fascinantan i uznemirujuć način sažeo svoja iskustva sedamdesetih. Činilo se kako mu, u tom trenutku, na put ne može stati nitko – osim možda njega samog.

Trijada pak albuma iz osamdesetih (“Let’s Dance”, “Tonight” i “Never Let Me Down”) iz današnje perspektive pokazuje kako je nekadašnji pop-rock čarobnjak učinio upravo to, naime stao si na put tako temeljito da će se od tog koraka oporavljati i dan-danas. Iako je “Scary Monsters” u svojoj biti duboko rastrzana ploča, pravi naklon paranoji i neurasteniji, ipak se nije moglo očevati da će nakon nje Bowie beznadno vrludati kroz pop konfekciju sve do albuma “Black Tie White Noise” (1993).

DVD i dvostruki CD koji su pred vama predstavljaju bilješku o krajnjoj točki tog, glazbeno najlošijeg, Bowieeva razdoblja. “Glass Spider Tour” iz 1987. godine (u pitanju su koncerti u Sydneyu, 7. i 9. studenog te godine) promovirala je “Never Let Me Down” i jedan je od najkontroverznijih momenata u čitavoj Bowievoj karijeri.

Zamišljena kao pretenciozni show pod golemim, desetometarskim, elektronski upravljanim paukom od fiberglasa, s nevjerojatno kičasto maskiranom plesnom trupom, koja dijelom izvodi akrobacije, a dijelom zajedno s (još kičastije odjevenim) Bowiem između pjesama glumi dramske fragmente o nadrealizmu života rock-zvijezde, ova turneja predstavlja vrhunac Bowieve samodopadnosti i gubitka svake smjernice glede vlastitih umjetničkih stremljenja.

Da je tih godina mnogošto pošlo ‘ukrivo’ s namjerama Thin White Dukea, ilustriraju mnogi momenti koncerta; najeklatantniji je ipak sam početak gdje superiorni gitarist Carlos Alomar u katastrofalnom hippie-astronautskom imidžu sam izlazi na binu i masira publiku mahnitim soliranjem kakvog se ne bi postidio ni Satrianni na ectasyu, sve dok Bowie iz pozadine ne podvikne autoritativni “Shut up!” Ovaj se ritual nepotrebno ponavlja u četiri navrata (!) iz čega se dobija jasna slika koliko se Bowie udaljio od eklekticizma koji je iznjedrio, npr. “Life On Mars?”.

Stereotipnu lobotomiju pretrpio je i “Rebel Rebel“, čiji je bezgrešni izvorni rock-riff prebojan golemom količinom sintisajzera i bubnjem, što podsjeća na kockaste glam-momente grupa poput “Mr. Big“. Kad još ugledate Bowiea kako na taj ‘ni-tu-ni-tamo-pastiš’ istrčava u sjajnom rosé odijelu s aluminijskim tregerima i s golemom natapiranom frizurom, iza koje senzualno vrti (aluminijski) stalak od mikrofona, jasno je da su stvari otišle ravno u… šaš.

Sam Bowie izjavio je svojevremeno kako je ‘…nakon “Let’s Dance” postao nešto što nikada nije želio biti, a to je masovno prihvaćeni umjetnik’. Ova konstatacija zanimljiva je utoliko što je na “Glass Spider” turneji daleko više inzistirano upravo na materijalu koji je Bowiea i učinio masovno prihvaćenim.

“Never Let Me Down” zastupljen je s četiri skladbe (“Glass Spider“, “Day-In, Day-Out“, “Bang Bang“, “Never Let Me Down“), a tu su i “Loving The Alien” i “Blue Jean” s “Tonight“, zatim “China Girl“, “Modern Love” i “Let’s Dance“, s istoimenog albuma – pa ako još pribrojimo i (daleko superiornije!) brojeve “Absolute Beginners” iz 1986. i “Fashion” sa “Scary Monsters”, dobijamo upravo niz koji je rasprodao Bowiea širom svijeta.

S druge strane, mnogi su klasici na ovim koncertima naprosto izbačeni, a temeljitost kojom je ovo provedeno graniči s nevjerojatnim. Neupućeni gledatelj pomislio bi kako “Hunky Dory”, “The Rise And Fall Of Ziggy Stardust…” ili “Low” nikad nisu ni snimljeni, budući da nisu zastupljeni niti s jednom jedinom pjesmom (!). Ondje gdje se pojavljuju stari favoriti, u pravilu su odsvirani antižestoko i gumeno – najbolji primjer je “Jean Genie” i stari Bowiev ljubimac “White Light/White Heat” The Velvet Undergrounda, koji je u Bowievim izvedbama vidio mnogo boljih večeri.

To vjerojatno nije slučaj s iznenađujućim, najboljim momentima čitavog izdanja – “Sons Of The Silent Age” i “I Wanna Be Your Dog” The Stoogesa – što, opet, više govori o izdanju negoli o visokoj kvaliteti pjesama. Čini se kako je ovom turnejom Bowie iz sve snage želio dati kredibilitet upravo ‘popističnijoj’, masovno-konzumentskoj strani svoje diskografije koju ju je tih godina štancao.

No, iako bend zvuči krajnje uigrano i kompetentno (duo gitara Carlos Alomar – Peter Frampton pogotovu), kičasti aranžmani s puno ‘umjetnog svjetla’ i sintisajzera oduzimaju i ono malo prave energije što se ponegdje stvori; stoga nije čudo da sve skladbe iz osamdesetih zvuče primjerenije kakvom skupom showu u hotelu u Vegasu, negoli turneji vrhunske zvijezde koja je mijenjala povijest popularne glazbe.

Zanimljivo je da se na dva CD-a nalazi solidna kvota materijala ispuštena iz DVD segmenta. Najveći je dobitak izvedba “Scary Monsters…” i “All The Madmen“, kao jedini pravi pogled preko ramena, sve do “The Man Who Sold The World”. Ostatak – “Big Brother“, “’87 And Cry“, “Beat Of Your Drum“, i “Time Will Crawl” – ispušteni su s razlogom.

Sve skupa jedva je dovoljno za prosječnu ocjenu – posebno obzirom na činjenicu da DVD nema nikakvih bonus materijala, osim najosnovnijih podataka o pjesmama i mjestu radnje.
No, treba uzeti u obzir kako postoji i prilično brojna klika Bowievih fanova koji smatraju kako su baš albumi u osamdesetima najbolje što je Ziggyev alter-ego ikada snimio. Premda je riječ o teško oprostivoj zabludi, činjenica je da bi za njih ovo izdanje moglo vrijediti čitavih ocjenu i pol više.

Svima onima koji osjete trnce slušajući, primjerice, kako Bowie mijenja glasove i identitete u studijskoj verziji “Ashes To Ashes”, treba reći kako ničeg sličnog u 104 minute DVD-a naprosto nema. Ovo je simptomatska glazba osamdesetih, bogatih, krajnje glamuroznih i veoma glupavih, u kojima se činilo da nema nikakvog drugačijeg sutra.

Za ovu drugu frakciju ‘bowiefila’, jedina utjeha može biti što je nakon “Glass Spider” Bowie snimio i takvu albumčinu kao što je “1. Outside”.