Drugo poluvrijeme Crossroads festivala

Drugi Crossroads Guitar Festival, jednodnevni spektakl s pregršt glazbenih legendi i suradnji, održan je 28. srpnja 2007. u Chicagu. Dva diska i više od četiri sata glazbe vjerno će pokazati kako je Eric Clapton uspio još jednom ujediniti svoje prijatelje i suradnike s kojima je napravio koncert za pamćenje, ujedno čineći pravu stvar: sav ostvaren prihod namijenjen je daljnjem radu rehabilitacijskog centra The Crossroads na karipskom otoku Antigvi.

Objavljen skoro – pa točno tri godine nakon svog iznimno uspješnog prethodnika (najprodavaniji DVD osam je puta dosegao platinastu tiražu samo u SAD-u), drugi Crossroads nastavlja ondje gdje je u Dallasu 2004. povorka blues, country i rock ikona stala.

Ideja vodilja oba festivala prilično je jednostavna i nadasve plemenita: okupljanje legendarnih izvođača koji su obilježili pojedine stilove na neformalnom druženju, gotovo kao na svojevrsnom glazbenom pikniku. Vrhunski glazbenici, majstori svog zanata, na istoj su pozornici i bez trunke ljubomore rade ono što najbolje znaju – stvaraju glazbu i doživljaj za pamćenje.

Plemenita svrha je omogućiti nastavak rada centra Crossroads. The Crossroads Centre rehabilitacijski je centar na Antigvi koji je osnovao sam Eric Clapton. Klijenti (da ne kažemo baš ‘pacijenti’) Centra uglavnom su svi oni ovisni o bilo kakvim kemikalijama neovisno u kojem agregatnom stanju bile (čak je i tabloidima omiljena Britney Spears provela ondje 24 sata).

‘Gitara’ je i dalje ključan pojam festivala, koji ćemo – zbog pedal steela Roberta Randolpha – proširiti izrazom ‘žičani instrumenti’. Svi žanrovi su prisutni: od countrya (Willie Nelson, Vince Gill…), gospela (Robert Randolph), rocka i pop-rocka (Los Lobos, Sheryl Crow, John Mayer…), do bluesa (svi ostali: Robert Cray, Buddy Guy, B.B. King, itd). Čak i letimičnim pogledom na izvođače nije teško primijetiti kako se većina ponovno odazvala Claptonovom pozivu.

Ipak, nekako najupečatljiviji dojam ostavili su debitanti festivala: Jeff Beck, ponajviše zahvaljujući mladoj i nadasve nabrijanoj basistici Tal Wilkenfield (ne biste joj dali više od 15 godina), koja doista nosi čitav njihov nastup. Derek Trucks i njegova supruga Susan Tedeschi jednostavno briljiraju bilo da nastupaju pojedinačno ili su prateći bend nekom izvođaču (sablasno je gledati krhkog, sada već posve slijepog Johnnya Wintera). Albert Lee i njegove solaže u “Country Boy“, čisti tonovi, brzina i lakoća kojom ih je izveo zasigurno zaslužuju počasno mjesto čitavog festivala.

Za neke, apsolutni vrhunac koncerta ponovni je susret Stevea Winwooda i Erica Claptona, starih znanaca iz Blind Faith ere, prvi nakon 25 godina. No ne dajte da vas povede nostalgija kad čujete “Presence of the Lord“, “Can’t Find My Way Home” i “Had to Cry Today“. Mada je sama njihova zajednička pojava spektakularna, s glazbene je strane ponešto žara izgubljeno i teško da se može tako lako vratiti.

Različite generacije, uzori, štovatelji, nasljednici, poklonici i osnivači dijelili su pozornicu vjetrovitog grada na jedan dan. Njima samima, prisutnima u publici i gledateljima koji će uživati preko DVD-a, taj dan je vjerojatno bio prekratak.