Dok ima krvi, bit će i Grča

Iako nam kola žilama, krv se često ledi – ili kako bi Grč ovdje naglasio već u samom uvodu, ‘…topla krv se puši’. Osvrćući se na odličan nastup Grča održan u riječkoj Stereo dvorani unatrag nekoliko mjeseci, podosta toga sam iznio što bi se vrlo lako moglo prenijeti i u ovaj osvrt na njihov odličan, odličan, odličan album.

“Još ima krvi” konačno je dočekana, vrlo čujna zbirka studijskih remek-djela grupe.

Iskreno, Grč do izlaska ove retrospektivne kolekcije nisam imao priliku čuti u tako sofisticiranoj reviji iznutrica društvenih obijesti – dok “Noćas se Beograd pali”, “Sloboda izlazi u javnost” i “Teške čizme na nogama slobode” ravnopravno dijele svoj mali tron istaknutijih bizarnih ‘himni’, veći dio tema unatoč ovom službenom tretmanu još uvijek vjerno dočarava svoj o(p)stanak u okovima, u pravom smislu riječi – ‘demonstrativnih’ vrpca.

Prigodan popratni tekst Velida Đekića u sklopu male informativne knjižice CD-a, pojam ‘Grč’ dostojno prikazuje kao iskrenu reakciju – riječ u kojoj je sažet sav bijes jednog izuzetnog kreativnog izraza.

Apsorbirati tekstualne, vizualne i auditivne segmente ove zbirke uistinu nije nimalo lako – cjelina je to koja funkcionira u svom svojem brutalnom savršenstvu, ali nakon koje slušatelja, unatoč očekivanoj reakciji ‘gađenja’, ‘zgražanja’ i ‘prestravljenosti’, prožima neki čudan, neobjašnjiv osjećaj unutrašnje slobode.

Jer nakon suočavanja s prizorima od kojih misli obilato krvare, slušatelj bi trebao naučiti jednu oštru lekciju. Tekstovi pjesama ne izlaze iz glave – to su realne dileme o ljudima kao zvijerima bez previše milosti ili sažaljenja, čija poljuljana emotivna stanja rezultiraju vrlo perfidnim oblicima psiho-fizičkog zlostavljanja.

Zoffov glas u maniri nemilosrdnog govornika, moćne ubode basa i brutalni bubanj na trenutke oplemenjuju eksperimentalni zahvati, uz gitare koje su vrlo čujne ali uvijek na solidnoj granici, ne narušavajući ravnomjernu, sirovu žestinu koja ‘promatrača’ razbija na jedan vrlo suptilan način.

Crna i crvena kao jedini dominantni tonovi, u tekstovima i glazbenim aranžmanima nude ‘jestive’ poruke rata i nemira kroz koje su vrlo vjerno i efektno prikazana stanja kolektivne i individualne svijesti nestalih u općem bezumlju nadmoći, eliminacije i režimskih ekstrema.

Ovdje, ‘ovce’ su samo pobrojane i odbrojane. Kroz tekstove pjesama odjekuju isključivo ‘klaonice’ – jeziva odlagališta oderanih tjelesa kojima ‘preživjeti’ predstavlja jedini, nedokučiv i po svemu sudeći – krajnje bolan izazov.

No, u moru cijele te glazbeno-liričke težine odjekuje jedan snažan emotivni vrisak za individualnom slobodom, na koji se ne možemo oglušiti, već samo prepustiti se da nas vrlo polako prožima, izazivajući hladne trnce i nekontrolirane trzaje duž tijela.

Ovdje ne stanuje unutrašnji mir – krv se istinski ‘puši’ kroz svih 16 ‘grčevitih’ predložaka, od kojih je ‘sretan kraj’ rezerviran za jednu ‘predviđenu smrt’; čuvena poema Ivana Gorana Kovačića – “Jama”, opjevana kroz “Krv je moje svjetlo i moja tama“, nije mogla dobiti bolje uglazbljenu varijantu!

Grč, bez trunke patetike i bilo kakvih suvišnih simbolika, ovom veličanstvenom zbirkom u uho javnosti nanovo zabija svoju veličanstvenu oštricu!