Dobrodošli na celtic punk veselicu

Nakon iskustva u nekoliko različitih bendova, 1997. u Kaliforniji se okupila škvadra irskih korijena, te osnovala bend pod nazivom Flogging Molly. Ubrzo su došli do svog karakterističnog zvuka u kojem mješaju ‘zvukove irskih pašnjaka’ (razne frulice, gajde, mandoline…) sa žestokim punk ritmom u savršenom omjeru.

Svojim vrlo nabrijanim prvijencem “Swagger” iz 2000. skrenuli su pažnju na sebe, a svakim su albumom ipak ponešto slabili, kao da im malo ponestaje energije, što ne znači da su “Drunken Lullabies” i “Within a Mile of Home” loši albumi, već samo nijansu manje vrijedni od debija. U tu kategoriju spada i njihov četvrti studijski album “Float” kojim još jednom dokazuju svoju kvalitetu.

Njihov zvuk je duboko uronjen u melos Irske, pa bend uopće ne zvuči američki, već kao ekipa koja se vratila s pašnjaka gdje su se cijeli dan družili s ovcama, a u međuvremenu, iz dosade, smišljali melodije.

Od bendova, svakako imaju jaku usporednu crtu s legendarnim The Poguesima i The Dublinersima, a od recentnih bendova, najlakše bi se dale povući paralele s Dropkick Murphys i The Real McKenzies.

“Float” u glazbenom smislu ne donosi gotovo ništa novo, i dalje tu ima red žestokih celtic punk brijačina pomiješanih s nekoliko nešto mirnijih stvari u vrlo zabavan glazbeni koktel. Ipak se dobiva dojam da se njihova energija malo snižava, pa neke pjesme zvuče vrlo blijedo.

Album otvara jedna tradicionalno vesela punkoidna pjesma “Requiem for a Dying Song” u kojoj se pokazuje sav šarm kojeg posjeduje bend, dok sljedeća “(No More) Paddy’s Lament” gotovo ništa ne zaostaje za njom. Naslovna “Float”, koja je ujedno i prvi singl s albuma, po prvi puta smanjuje ritam, pa većina pjesme prolazi u gotovo akustičnom raspoloženju.

U četvrtoj skladbi “You Won’t Make a Fool Out of Me” ponovno iskazuju sav bijes, dok s “Lightning Storm” počnu nešto slabiji dijelovi albuma, jer je “Punch Drunk Grinning Soul” jedna od najlošijih na albumu, “Between a Man and a Woman” zvuči kao da smo ju već sto puta čuli, a u sličnom žaru prolazi i ostatak albuma.

Ako ste depresivni i treba vam nešto da vas brzo podigne i oraspoloži, jedan od mogućih lijekova je svakako Flogging Molly. S “Float” su pokazali jedno stagniranje, ali i dalje vjerno prenašaju ‘etno svojih korijena’ u bijeli svijet.

Album započinje vrlo energično, pa mu ritam postepeno pada do posljednje ‘pijane’ “The Story So Far”. U svakom pogledu, šarolika pjesmarica koju je vrijedno preslušati pokoji puta, a pogotovo za dan Sv. Patricka.