Diva u akciji

Osamdesete kao takve nisu bile bog zna što. Na domaćoj sceni početni žar i bunt Novog vala, kako se približavala devedeseta, postajao je sve veći mainstream, pop ljiga i sve se nekako činilo da će osamdesete ostati upamćene po natapiranim frizurama i izblajhanim plavušama u ofucanim trapericama.

Eurythmics, svijetla točka pop glazbe osamdesetih neobičnom kombinacijom Steward-Lennox uspijevala je održati se cijelo desetljeće na vrhu sa svega par albuma zaključivši desetljeće vrhunskim “Greatest Hits” koji je oborio mnoge rekorde prodaje i predstavlja vjerojatno najbolje što su osamdesete ikada mogle ponuditi.

“Songs of Mass Destruction“, četvrti je solo album Annie Lennox i, ruku na srce, s obzirom da njoj ne predstavlja preveliki problem izdati album svakih četiri-pet godina, od njezinih se albuma očekuje najblaže rečeno savršenstvo.

Ruku na srce “Sweet Dreams” se više nikada neće ponoviti, ali “Songs of Mass Destrucion” nije ni toliko daleko. Ipak, nazvati ovaj album njezinim najboljim albumom bilo bi pogrešno, ali čak i njezin osrednji album je daleko ispred onoga što možemo naći na tržištu.

Najupečatljivija i pjesma koja je pokupila najviše zanimanja na albumu je “Sing“. Ne toliko zbog kvalitete iste već zbog činjenica da je Lennox uspjela skupiti na jednom mjestu svjetsku kremu ženskih izvođača i to Anastaciu, Isobel Campbell, Dido, Celine Dion, Melissu Etheridge, Fergie, Beth Gibbons, Faith Hill, Angelique Kidjo, Beverley Knight, Gladys Knight, k.d. lang, Madonnu, Sarah McLachlan, Beth Orton, Pink, Bonnie Raitt, Shakiru, Shingai Shoniwa, Joss Stone, Sugababes, KT Tunstall i Marthu Wainwright.

Suradnja je nastala kao rezultat višegodišnjeg aktivizma Annie Lennox u kampanjama suzbijanja HIV/AIDS zaraze u suradnji s organizacijom Nelsona Mandele i serijom koncerata u tu svrhu pod nazivom “46664”. S druge strane, na tu pjesmu možemo gledati i kao feminističku (u pozitivnom smislu) himnu za nove generacije otprilike koliko je i “Sisters Are Doing It for Themselves” to bila sredinom osamdesetih.

Od jedanaest pjesama na albumu njih šest su balade, intimni prozor u svijet osjećaja danas pedesetdvogodišnje Annie Lennox. I dok je u nas uvriježeno mišljenje da je ženama u toj dobi ostalo samo da brinu o unučadi, ona kroz balade prolazi kroz sve faze veza, najčešće propalih (uostalom, piše li itko pjesme o uspješnim vezama), misli na bivše i sanja buduće i to radi na tako divan način da je nemoguće ne opustiti se i uživati.

“Songs of Mass Destrucion” je album koji doslovno produkcijski i aranžerski vrluda od iznimno laganih i atmosferičnih (intimnih?) “Lost“, “Dark Road” i “Fingernail Moon” sve do “Coloured Bedspread“, koja kao da je iskočila iz najboljih dana Eurythmicsa teškim synth zvukom.

U vrijeme dok ženskom svjetskom glazbenom scenom naizmjence vladaju psihotične neodrasle klinke (Spears), izgubljeni slučajevi (Winehouse), a njezina generacija izdaje treći ili četvrti ‘the best of’-album, pravo je osvježenje imati u rukama album pjevačice ovog kalibra, kvalitete i nadasve emocijama natopljen uradak čije ćemo pjesme pamtiti i u njima uživati.