Dečki koji su imali veliku šansu

Evo jednog od najboljeg primjera kako preko noći od marginalaca postati zvijezda, a zatim se još brže strmoglaviti natrag na dno i nikad se više pretjerano dignuti. OK, možda malo pregrubo pričam o njima pošto su još uvijek među ‘živima’, ali tako je to kad izdaš bespotrebnu kompilaciju svojih ‘hitova’.

The Vines su započeli eru novomilenijskih ‘the bendova’ uz neprikosnovene The Strokes, The Hives i The White Stripes (a bez problema im možemo dodati i Black Rebel Motorcycle Club).

Svijet im je bio pod nogama, ali ego, prepotencija, bolest pjevača i još mnoge ‘zvjezdane bolesti’ uništili su jedan potencijalno vrlo dobar bend.

Već nakon prvijenca “Highly Evolved” počele su se pisati bajke o novom bendu koji dolazi iz Australije, o bendu koji će godinama harati svjetskim pozornicama i stadionima. Bili su jedan od omiljenih bendova mnogih tinejdžera pa su pozvani na MTV-evsku borbu bendova gdje su nastupali odmah uz The Hivese. Taj nastup je bio ključan da daljnu legendu o The Hivesima i za propast The Vinesa, jer je frontmen The Vinesa Nicholls uništio nastup neurotičnim deranjem, dok je odmah nakon tog Howlin’ Pelle Almqvist pokazao kako se zabavlja publika.

Inače taj prvijenac, po mojem mišljenju, malo je čudno koncipiran, makar je ukupno gledajući i više nego solidan. Na njemu se nalazilo nekoliko post-Nirvana brijačina koje su bendu donijele slavu, a na većini albuma je ipak prevladavala pop psihodelija The Beatlesa od kojih niti jedna takva pjesma nije postala singl. Na takvu prevaru su dobili mnogo fanova, ali slava ipak nije potrajala.

U vrijeme izlaska drugog albuma “Winning Days“, otkrivena je bolest Craiga Nichollsa, odnosno da ima Aspergerov sindrom koji se povezuje s autizmom. Uz to je album bio vrlo slabašan, još više okrenut Nirvani, pa su najednom The Vines izgledali kao da ne znaju što žele od sebe, da li žele postati ‘tribute-bend’ ili novi spasioci rocka, kako su im svi dvije-tri godine ranije tepali.

2006. je izdan njihov treći album “Vision Valley” kojim su pokazali da se mogu vratiti, ali album ipak nije bio toliko jak kao prvijenac. Na njemu je ponovno bilo nekoliko žestokih rockerskih hitoidnih stvari pomiješanih s nekoliko laganijih brojeva, ali je ukupan dojam ipak nepotpun, kao da oni mogu dati mnogo više.

I sad dolazimo do glavnog pitanja, čemu kompilacija ‘hitova’ samo par mjeseci prije novog studijskog albuma i to kada imaš samo tri albuma iza sebe!? Totalno nepotrebno i uzaludno, posebno iz tog razloga jer nema niti jedne nove skladbe na njoj, ali tako se najlakše ispunjavaju početni diskografski ugovori.

“The Best of the Vines” je složen od po šest pjesama s prva dva albuma, te četiri s trećeg, s time da su najveći hitovi postavljeni na sam početak, dok je “Vision Valley” u potpunosti zapostavljen na kraju kompilacije. Najvažniji momenti su ubačeni, ali ima tu i mnogo bespotrebnih pjesama koje se nisu trebale naći niti na regularnim izdanjima, a kamoli na kompilaciji hitova.

The Vines su bend koji su imali jako veliku šansu postati veliki i značajni jer su bili u prvom valu ‘milenijskih the bendova’ koji su donijeli nešto novo, razuzdano i energično u rock, ali jednostavno nisu uspjeli prevladati breme slave.

Neki bi rekli da nisu imali sreće, ima i nešto u tome, ali sreću trebaš izazvati, trebaš biti hrabar i smion, a The Vines, na žalost, to nisu, što su pokazali i ovim potpuno nepotrebnim izdanjem.