The Vines: Razočaranje već šesti put u nizu

    444

    The Vines

    In Miracle Land

    Datum izdanja: 29.06.2018.

    Izdavač: Wicked Nature

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hate the Sound
    2. Broken Heart
    3. Leave Me Alone
    4. Willow
    5. Emerald Ivy
    6. Sky Gazer
    7. Waitin
    8. Slide Away
    9. Annie Jane
    10. In Miracle Land
    11. I Wanna Go Down
    12. Gone Wonder

    Ponekad ljubav traje, iako znaš da mnoge stvari ne štimaju. Glazbeno gledajući, The Vines su bili svojevrsno osvježenje kad su došli na scenu s kombinacijom Nirvanine energije i beatlesovske psihodelije, pa ne čudi što je “Highly Evolved” imao ogroman uspjeh. Ipak, sve je to bio balon koji se ispraznio nakon prvijenca i danas životari s kopijama pjesama koje su ih proslavile. Jasno uzroka je mnogo, a ponajprije tu je frontmenov poremećaj koji je možda i previše utjecao na njihovu karijeru kad su mogli postati jedan od najpoznatijih ‘the bendova’.

    Danas mi cijela priča djeluje kao terapija za Craiga i to je sasvim u redu. Njegov đir se i dalje nije puno promijenio jer i novi album “In Miracle Land” je urađen po istoj formuli kao i svaki prethodnik – red britkih rifova, pa red psihodelije. Glavni problem je što te pjesme više nikako ne odjekuju, posebno ne onako kako su udarale početkom prošlog desetljeća.

    Muziku podržava

    Kad se navučeš na pjesme “Highly Evolved”, “Outtathaway”, te posebno “Get Free”, jasno je da je ljestvica jako visoko postavljena. Taj tris pjesama nisu uspjeli dostići u cijeloj svojoj karijeri, a posebno ne na novom albumu koji djeluje kao neka kompilacija ‘b-strana’ iz cijele dosadašnje karijere. Nekih novih elemenata koji bi donijeli nova uzbuđenja nema. Nema niti nekih pjesama koje bi mogli proglasiti da će biti instant hit. Nema psihodelične pjesme koja će nas odvesti na neko drugo mjesto. Nema… Eh, jednostavno to nije to, kao što nisu bili niti prethodnici.

    Svakim novim albumom očekujem da će se Craigova ekipa probuditi, ali očito je da su njihovi buntovni dani daleko iza njih. Naravno, stalna promjena članova benda nimalo ne pomaže kemiji benda, ali to je možda i manje bitno za ovu priču jer prvenstveno ovdje nedostaje autorske ruke koja bi bila u stanju revitalizirati karijeru koja je u padu zadnjih 15-ak godina.

    Možda ne bi bilo loše da skroz skrenu u psihodelične vode, mnogi Australci su zaluđeni time jer nabrijane gitarske pjesme su zapravo najslabiji radovi benda i tu album najviše pada. Nekad je ta psihodelija bila odlična, danas više nije toliko (vrhunac je “Annie Jane”), ali opet je jača strana nekad vrlo energičnog benda. Možda je krajnje vrijeme da ova ljubav pukne, ipak me razočarala već šesti put u nizu…

    Muziku podržava