Debeli precjednik “Atomac“: triput “Hura!“ za punk!

Malo je bendova koji bi se mogli okvalificirati nazivom introspektivnih punkera – odnosno, malo je glazbenika spajalo tu divljačku, rušilačku energiju punka te umjesto rušenja svega i prozivanja sebe antikristom, zalazilo u vode istraživanja samoga sebe te opisivanja istoga u kaosu proizvedenog većinski od strane društva. Međutim, taj pridjev introspektivnog punka u Hrvatskoj ne treba dugo tražiti; dovoljno je zaći do Osijeka.

Tamo naime već okruglih tridesetak godina djeluje Debeli precjednik, sada već punkerska institucija koja kombinira ono suštinski znojno naguravanje koje je u klubovima poput njujorškog CBGB-a ili londonskog Roxyja praktički stvorilo punk te onog morskog, surfersko-skateboardskog kalifornijskog (pop) punka.

Debelom precjedniku ne treba veliki uvod; od kultnog „Fist from East“, koji je pomogao razviti priču hrvatskog punka u vrijeme kad je u zraku lelujalo više tema za pisanja punka nego li autora, do lagano popaste, no svejedno predivne „Moja su koljena umorna od moljenja“, Debeli precjednik u trideset je godina izdao kvalitetan opus hrvatskom punku.

Ove godine, Debeli precjednik se predstavlja sedmim studijskom albumom, „Atomac“ –sudeći prema uvodnoj pjesmi, beskrajno tužnim albumom, no prema omotnici albuma, najapsurdnijim album coverom od prekaljene „Pizde materine“ Brkova prije – oh moj Bože, devet dugih godina.

Iako standardna, suha, no atmosferski krasno posložena produkcija kod uvodne „Nema me“ u prvi plan ipak gura atmosferu umjesto tekstova, slušatelj jednostavno ne može opaziti nepreglednu tugu te depresiju naratora („Nema me – ja samo mislim da me ima, ali nema me.“) Ali neka – i o tome treba progovoriti, o tome je progovoreno. „Nema me“ će prigrliti svi oni koji su se u životu osjećali bezvrijedno, poniženo, ružno i kaotično – uvjerljivo takvih ljudi (nažalost) ima u hordama.

U „Atomcu“ slušatelju ne treba mnogo da shvati koliko, i nakon 30 godina komešanja unutar punk (s manjim primjesama popa) branše Debeli precjednik zvuči svježe. Gitare prekrasno ulaze u uho, bas je toliko glasan da bi netko mislio da je bend prije miksanja albuma čitao produkcijske savjete „Dookieja“, tematika je relevantna (djelomično vjerski despotizam te vjerovanje u sveto „naše“ prema kletom „tuđem“ u „Babylonu“, osobnim osjećajima ništavnosti u „Misery Loves Company“ te „Nema me“) te je album jednostavno na mjestu.

I netko bi možda zamjerio kako se prva polovica albuma vuče skoro gotovo u istom tonalitetu, istim ritmom, s povremenim začinjavanjem (poput introspektivnog build-upa u „Pičke ne vrište“), no iz nekog razloga bendu ovdje nije za zamjeriti. Na kraju krajeva, mnoge sličnosti između pjesama se raspadaju prema pažljivo odabranim riffovima, lickovima te generalno strukturi pjesme.

Iako punk album, odnosno album žanra koji ipak nije poznat po perfekcionizmima a-la Brian Wilson u suštini to ne zahtijeva u tolikoj mjeri, Debeli precjednik se je za ovaj album mnogo potrudio i taj trud se posljedično ugodno prelijeva kako na lijevi, tako i na desni kanal. Pjesme poput „Di“, „Slavery 2.0“ te „Dear Mom“ samo su neki od primjera, iako bi tu bilo moguće komotno navesti većinu albuma.

Debeli precjednik jedan je od bendova koji kroz svoju karijeru vješto miješa engleske i hrvatske tekstove; nije ni potrebno reći koliko je jednostavno s dualizmom jezika upasti u tu zamku da ni jedni ni drugi slušatelji neće uzeti bend ozbiljno. Međutim, agilnost dostavljanja tekstova Debelog precjednika prije svega na hrvatskom, odnosno umjetnost pisanja lako pamtljivih, no svejedno dobro strukturiranih tekstova poput na „Nema me“ ili vjerojatno najboljoj hrvatskoj punk baladi ikad, „Legici“ album jednostavno traži više hrvatskih tekstova, obzirom da je hrvatski tekstualni input mnogo prirodnije i kvalitetnije sročen od engleskog.

Tu je možda potrebno pohvaliti „Legicu“ – oh taj epitom ljubavi, to ljubavno pismo koje miriše po dvolitarskoj dućanuši, martensicama te vjerojatno najiskrenijom emocijom ljubavi izrečenoj od onog vremena kad je Oliver Dragojević praktički sam prešao igricu s izvedbom „Što to bješe ljubav“ na HRT-ovom „Satirikonu“, „Legica“ je uz klasičnu punk progresiju vjerojatno jedna od najljepših hrvatskih ljubavnih pjesama izdana posljednjih godina te intruzivna misao svih konvencionalnih pop skladatelja.

U biti, sve skupa to ne znači da engleski tekstovi zvuče kao da su napisani od nekoga s A2 jezičnom kompetencijom, već je bend pokazao takvo umijeće pisanja na hrvatskom, da je engleskim tekstovima, iako korektno i objektivno dobro napisanima (tu je možda potrebno spomenuti kako iz postavljenog prosjeka benda istupa prekrasna „Di“), malo za zamjeriti. Ali čisto malo.

Odgovarajući na tisućljetnu dilemu ne, punk nije mrtav – dokle god netko napiše pobunu protiv aktualnog stanja, dokle god bezvrijednog muči bezvrijednost i to sroči u himnu koju će u nekoj zadimljenoj, znojnoj hali slušati i uz nju se povezivati hrpa bezvrijednih, punk neće biti mrtav. I upravo u tome leži premisa „Atomca“, albuma koji i nakon trideset godina Debelog precjednika, odnosno benda koji je u tih trideset godina se mogao dobrano istrošiti na svakom kutiću te petput odsvirati svaki power akord kojeg poznaju. Međutim, nije – relevantno sročeni tekstovi, toliko protočna produkcija da bi komotno u ponovnom navalu bezvrijednosti recenzent mogao komotno staviti 100 kun…ovaj €13.22 u miksetu. Živio punk!