‘Dark Horse’ za još par milijuna dolara

Kad ti se zadnji album proda u više od osam milijuna primjeraka (i to u trenutku kad ljudi sve manje kupuju orginalce), onda smisla ima nazvati sljedeći “Dark Horse“? Osim toga, kako postići da taj isti “Dark Horse” dostojno zamijeni prethodne albume? Nickelback ima nekoliko odgovora.

Prvo, oni očito imaju ogromnu sposobnost za pisanje novih post-grunge-pop-rock hitova i čini se da čvrsto primaju onu Bon Jovievu utabanu štafetu. Drugo, možda nije isti razlog, ali mora imati utjecaja činjenica da su za producenta ovoga puta uzeli Mutta Langea, čovjeka koji je radio i s AC/DC, i s jednom Shaniom Twain, ali i s 80’s legendama Def Leppard.

I što tako dobijete? Još jedan Nickelbackov album koji će masovno zasjedati na vrhove svakojakih ljestvica. Album koji je precizno podijeljen na velike debele rockerske frajerštine, nekoliko mid-tempo uspješnica i par nezaobilaznih balada.

E sada, daleko od toga da je sve navedeno neka ogromna kritika, jer zadnje vrijeme ovakve bendove u CD-player treba stavljati bez predrasuda i bez prevelikih očekivanja.

Upravo zato, ovaj album može biti jako zabavan i vrlo lako u vama može probuditi ljubitelja ovakvog rocka. Osmjeh na lice razvlači čvrsti i frajerski seksistički stav na “Something in Your Mouth” i lošijoj “Shakin’ Hands“.

Pored njih, stoner rock riff na “Burn It to the Ground” čini društvo onim srednje-strujaškim “S.E.X.” (temu nije baš teško pogoditi) i najboljim trenutkom albuma “Just to Get High” (pohvale za solo). One čine onaj logični smjer benda, a nekoliko balada (“Never Gonna Be Alone” i “I’ll Come for You“) i očekivanih stadionskih “Gotta Be Somebody” (prvi singl) zaokružuju priču.

Od tih lakših možda se najboljom pokazala “If Today Was Your Last Day“, ali ju je malo nagrdio kraj albuma i nepotrebno forsanje atmosfere iz bara i opisivanje super uživancije u životu na “This Afternoon“.

Osim takvog cuganja, partijanja, frajerskog seksualnog odgoja, tu je još pokoja romantika i protu-drogeraška poruka. I eto ga – to su teme s kojima ih je nekada dosta teško shvatiti ozbiljno, jer znaju biti i djetinjasti, i prefrajerski, i preromantični. Ali njihovi rezultati govore za sebe.

Nakon 26 milijuna prodanih albuma, “Dark Horse” zvuči pomalo zastarjelo. Neke stvari će biti nazivano reciklažom dosadašnjih, ali album ima svoju snagu (posebno nekoliko stvari).

Muzički – gaze! Gitare su jake i moćne, ritam sekcija i najmirniju dušu tjera na mrdanje, a cijela slika defintivno je prikaz želja prosječnog američkog tinejdžera.

Pored svih borbi da se ovaj bend diskreditira, mislim da to nitko nije u stanju dokazati. Nickelback svoje radi opako dobro i ovaj album samo je još jedna epizoda.