Crna strana rutine

    997

    Sevendust

    Black Out The Sun

    Datum izdanja: 26.03.2013.

    Izdavač: Asylum / 7Bros Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Memory
    2. Faithless
    3. Till Death
    4. Mountain
    5. Cold As War
    6. Black Out The Sun
    7. Nobody Wants It
    8. Dead Roses
    9. Decay
    10. Dark AM
    11. Picture Perfect
    12. Got A Feeling
    13. Murder Bar

    Američki moderni rock-metal bendovi prepuni moćnih melodija, pumpajućih ritmova i patetičnih poruka već više od desetljeća niču kao gljive.

    Sevendust žanrovski nekako pripada u to neslavno društvo, ali reputacijom i respektom vjerojatno će zauvijek ostati jedine face! Obilježeni atipičnom pojavom u metal svijetu (koju su možebitno i iskoristili za pridobivanje još pokojeg slušatelja) – crnoputim Lajon Witherspoonom na vokalu – traju već 20-ak godina i u više-manje istoj postavi snimili su čak devet albuma! U ovakvom okružju već je i ta cifra sama po sebi nevjerojatna.

    Black Out The Sun” drugi je album s potpuno originalnom postavom, jer se čak i drugi gitarist Clint Lowery vratio nakon što je s bratom (i bubnjarom istog Sevendusta – Morganom Roseom) pokrenuo sličan projekt Call Me No One. U sličnom periodu i drugi gitarist John Connolly je s basistom složio svoj ispušni ventil – Projected, u kojem je na bubnjevima bio lik iz Creeda i Alter Bridgea.Kad smo već kod side projekata, zatvorimo priču s istim likom s kojim smo i počeli – Lajon priprema solo album. Eto, u pozadini svih tih žanrovski srodnih suradnji nastali su prošli “Cold Day Memory” i trenutno aktualni album. Album koji, na veliku žalost, nije uspio proizvesti istu kemiju i kvalitetu. Neki će reći da ovakav stil ni ne trpi toliki broj sličnih albuma, ali Sevendust su do sada redovito uspijevali izbaciti nekoliko moćnih stvari. Barem singlova, ako ništa drugo.

    Ovoga puta, čak i na tom polju su malo zakazali. “Decay” je dobila čast da predstavi album i, unatoč činjenici da se uz pokoji riff može dobro zamahnuti glavom, sve to je baš prosječno. Kada se spomene da je većina pjesme nastala kao otpadak s prošlog albuma, vidi se što smo dobili – stvari koje nisu mogle proći ni u Sevendustu, ni u Call Me No One, ni u Projected. Ali ajde, ne budimo toliko zločesti.

    Muziku podržava

    I dalje gitaristički dvojac zna što radi (atonalne dionice na “Dead Roses” ili kompletno simpatična “Dark AM“), i dalje znaju pogoditi žestinu i onda se naglo sjetiti da treba zadovoljiti radio i malo uprskati refrenom na “Nobody Wants It“. “Till Death” udomila je vjerojatno najžešće vokale ovog benda, a Lajon je valjda pokušao podsjetiti na Lynna Straita i legendarna vremena s “Angel’s Son”. Ali, “Got A Feeling” miljama je daleko od toga.

    Ostatak (posebno “Mountain” ili “Murder Bar“) jednostavno je spreman za masovnu konzumaciju američkog radija, što i nije čudno za Sevendust, ali nekako fali onaj dio koji nas je do sada nosio slušajući taj isproducirani masni zvuk modernog alternativnog metala.

    Novih 45 minuta i novih 13 pjesama ovoga su puta Sevendustu poslužili samo da poplaćaju račune i malo proputuju. Fanovi sve češće bruje da se nakon toga razilaze, ali bend tvrdi da Lajonova solo avantura nikako ne znači kraj benda. Nadam se da ćemo se još s njima družiti, a ako ih već ne možemo čuti negdje na koncertu u blizini, bilo bi dobro da se ne raziđemo ovako prosječnim albumom.

    Muziku podržava